U ovom zagrebačkom restoranu pokraj Hipodroma jede se odlična teletina: oduševili su nas meka koljenica i obrazi u hrskavom omotaču

Više i nije neka tajna da već godinama „robujem“ Novom Zagrebu. Preći preko Save do centra ponekad mi se čini zahtjevnije nego spakirati torbu i otići na more za vikend. Naravno, zbog gužvi koje počinju već od ranog jutra i ne prestaju do kasno navečer, ali i zato što u svom kvartu doista imam sve što mi treba. Tako smo i ovog ponedjeljka, nakon što nas je uhvatila glad, odlučili ostati na svojoj strani rijeke i otići u Potkovu, restoran u kojem sam već nekoliko puta bio i uvijek se vraćao i više nego zadovoljan.

Stigli smo nešto poslije 14 sati, a prvi izazov bio je pronaći parking. U Kajzerici to ponekad djeluje kao nemoguća misija. Naime, u ovom dijelu gradu toliko se brzo gradi da je danas svaki slobodan kvadrat zlata vrijedan, a mjesto za auto prava lutrija. Kad smo napokon uspjeli parkirati, pred nama se ukazao veliki, pomalo skriven restoran s dugom tradicijom. Ulazimo i odmah pitamo konobara ima li slobodnog mjesta na terasi. Nije bilo problema, ponedjeljak je, a unutrašnjost restorana bila je poluprazna, što je i očekivano u to doba dana. Na terasi nas je dočekao stol zaklonjen ispod drvene sjenice, baš idealan za opušten ručak daleko od gradske vreve.

Konobar stiže odmah, vrlo profesionalan i ljubazan, s osmijehom koji stvara onaj osjećaj da ste dobrodošli i da će se o vama brinuti. Najprije nas je ponudio čašom pjenušca, a zatim, kad smo ga pitali za preporuke, počeo je s dugim popisom jela od teletine. A njih, moramo priznati, nismo očekivali toliko. Pečena teletina s pekarskim krumpirom, teleći medaljoni u umaku od vrganja, teleća koljenica, pa čak i teleći obrazi u korici od bučinih sjemenki…

Naš izbor pao je na dva glavna jela koja su nam odmah privukla pažnju: teleću koljenicu s palentom i skutom te teleće obraze u korici od oanko mrvica i bućinih sjemenki. No prije njih odlučili smo započeti s juhom od vrganja, što se pokazalo kao pun pogodak. Bila je gusta, mirisna i dubokog okusa, a posebno nas je oduševilo što je poslužena bez trunke vrhnja! Čista esencija šumskih gljiva u tanjuru.

Teleća koljenica stigla je na stol u solidnoj porciji, zapravo taman onako kako se i očekuje od ovakvog jela. Koljenicu obožavam još iz djetinjstva, iako se na našem obiteljskom stolu pojavljivala tek nekoliko puta godišnje. Upravo zato joj se i danas veselim više nego većini drugih jela.

Koljenica u Potkovi bila je baš onakva kakva treba biti. Sočna, mekana i dovoljno dugo pečena da se meso lagano odvaja od kosti. Uz nju je stigla palenta kojoj je dodatak skute dao novu dimenziju. Takva kombinacija me je zaista oduševila. Jelo je u isto vrijeme imalo rustikalni karakter i profinjeni štih, a upravo ta ravnoteža pokazuje kako su u Potkovi odlučili tradiciju ne samo čuvati, nego i osuvremeniti, te je pretvoriti u iskustvo koje jednako privlači ljubitelje klasike i one koji traže nešto drugačije.

Teleći obrazi posluženi su u hrskavom omotaču od panko mrvica, s pireom od celera i domaćom majonezom. Porcija je izdašna, dobili smo tri velika komada mesa, a oduševilo nas je što omotač oko obraza nije bio nimalo mastan, što je čest problem paniranih jela. Zarezali smo hrskavu koricu i došli do sočnog mesa, okusi su se savršeno slagali. Sve su zaokružili kremasti pire i majoneza pa smo nakon svakog zalogaja imali potrebu komentirati kako je jelo savršeno.

Povijest ovog restorana duga je gotovo osam desetljeća. Otvoren je davne 1948. godine pod imenom „Besna kobila“, i već tada je bio kultno okupljalište Zagrepčana. Kroz desetljeća je Potkova mijenjala vlasnike i imena, od 1990. do 2014. zvala se „Hipodrom“, a današnje ime savršeno se uklapa u samu lokaciju i priču. Ono što se nije promijenilo očito je duh i ambijent ovog mjesta, sa šarmantnim interijerom koji spaja opuštenu atmosferu s ozbiljnom, tradicionalnom kuhinjom.

Danas Potkova nudi široku ponudu jela iz svih krajeva Hrvatske, od svježe ribe, steakova i peradi do divljači, pripremljenih na najtradicionalnije načine: pod pekom, na ražnju ili na roštilju na drveni ugljen. Također, jedno je to od onih mjesta koja ne robuju trendovima, već njeguju ono najbolje iz domaće kuhinje, ali i stalno iznenađuju detaljima koji pokazuju da tradicija itekako može biti uzbudljiva. Ako volite restorane u kojima se tradicionalna kuhinja još uvijek njeguje s posebnom pažnjom, restoran Potkova mjesto je koje vrijedi staviti na svoju listu.