Posjetili smo kultni zagrebački restoran poznat po bosanskoj kuhinji: cijene su i dalje pristupačne, porcije izdašne, a ukupni dojam više nego pozitivan

Novinarski tim Putnog kofera, u sastavu Lana, Martina, Ivana i Antonio, odlučio je predah od uobičajenih zadataka potražiti za zajedničkim stolom, ovoga puta uz ručak. Za Sofru smo se odlučili jer ondje nismo dugo bili, a neki od nas nikada. To je već bio dovoljan razlog da provjerimo kakva je danas ponuda restorana koji u Zagrebu gotovo dva desetljeća nosi reputaciju adrese s najboljim bosanskim specijalitetima. Nije to restoran na koji naiđete slučajno dok šetate gradom. Naime, do Sofre u Borovju treba otići s ciljem i idejom da ondje provedete nekoliko sati. Nama je to bio zadatak, ali i prilika da vidimo drži li Sofra i dalje reputaciju koju je gradila svih ovih godina.

Ime restorana nije slučajno odabrano. Naime, riječ „sofra“ u bosanskoj tradiciji označava stol za kojim se jede, ali i okuplja. Ona podrazumijeva zajednički obrok, razgovor i druženje, odnosno običaj koji je u Bosni i Hercegovini stoljećima bio važan dio svakodnevice. Upravo taj duh Sofra u zagrebačkom Borovju prenosi već gotovo dvadeset godina te se pozicionirala kao jedno od najpoznatijih mjesta za ljubitelje bosanske kuhinje u glavnom gradu.

Ponuda restorana oslanja se na tradicionalna jela, uz prepoznatljiv utjecaj turske i orijentalne gastronomije. Taj spoj vidi se i u interijeru. Zidove krase ukrasni detalji koji podsjećaju na bosanske kuće, a takav ugođaj nadopunjuju i način pripreme te prezentacija hrane, ali i usluga osoblja koje nastoji zadržati onaj oblik gostoljubivosti koji je u bosanskoj kulturi dio same trpeze.

Dok smo listali jelovnik i nagađali što bi tko od nas volio probati, kolegica Lana je predložila: „Ajmo uzeti hladnu platu da ne čekamo gladni.“ Nije bilo potrebe za dugim vijećanjem, svi smo odmah klimnuli glavom. U tom trenutku konobar, ljubazan i diskretan, nadovezao se pitanjem hoćemo li uz to i uštipke s kajmakom. Pristanak je bio jednoglasan i brz, gotovo kao da je cijeli stol jedva čekao da to netko ponudi.

Ubrzo su na stol stigli i plata i uštipci. Plata je bila korektna, predviđena za jednu do dvije osobe, no brzo bi nestala da je bila sama na stolu. Pokazalo se, dakle, da je odluka o uštipcima bila dobra. Oni su dali predjelu ozbiljniju težinu. Posluženi su bili topli, s hrskavom koricom i mekanom unutrašnjosti, a uz uvijek dobar kajmak činili su skladnu i dojmljivu kombinaciju. Dio ekipe već nakon predjela više nije imao potrebu za velikim porcijama, što dovoljno govori o količini i zasitnosti. Ako biste morali odabrati samo jedno jelo s početka menija, uštipci bi svakako bili preporuka.

Nedugo nakon predjela, stol je ponovno postao pun, ovoga puta stigla su glavna jela. Unatoč tome što smo već bili poprilično siti, pred nama su se našle šarena dolma, japrak i sogan dolma, svaka pripremljena na način koji pokazuje koliko je Sofra vješta u održavanju tradicije. Porcije su bile izdašne, a začini odmjereni tako da naglase okus namirnica, bez nepotrebnog prikrivanja.

Šarena dolma, složena od povrća punjenog junetinom, bila je posebno dojmljiva. Povrće je ostalo čvrsto i sočno, a punjenje se nije raspadalo nego držalo kompaktnu, ukusnu strukturu. Japrak, zamotan u list vinove loze, imao je finu kiselkastu notu koja je pratila meso i začine. Sogan dolma (za sve koje ne znaju, radi se o luku punjenom mljevenom junjetinom) pokazala je drugu stranu iste kuhinje, nešto težu i izraženiju, ali jednako uspješnu.

Kolegica Martina naručila je teleću jetricu sa žara i pokazalo se da je izbor bio dobar. Jetrica je stigla narezana na tanke komade, pečena ravnomjerno i poslužena bez suvišnih priloga, uz malo pomfrita i luk. Tekstura je bila mekana, a okus izražen, upravo onakav kakav bi i trebao biti. To je jelo koje se lako može pokvariti predugim pečenjem, no ovdje je izvedeno precizno, što je u konačnici donijelo pozitivne komentare za stolom.

Kad se zbroje količina hrane, kvaliteta namirnica i sam ugođaj restorana, Sofra se pokazuje kao više nego korektna po pitanju cijena. Porcije su velike do te mjere da predjelo zapravo i nije potrebno osim ako niste zaista jako gladni. Naš račun za četvero, koji je uključivao predjelo, četiri glavna jela i nekoliko pića, iznosio je nešto iznad stotinu eura.

Pojedinačna jela kreću se od 10 do 13 eura. Šarena dolma stoji 13 eura, sogan dolma 12, japrak također 12, dok je teleća jetrica 10 eura. U usporedbi s prosječnim zagrebačkim restoranima, u kojima su cijene često osjetno više uz znatno manje porcije, Sofra pruža vrlo dobar omjer cijene i onoga što dobijete na tanjuru.

Sofra je pravi dokaz da bosanska kuhinja nije svedena samo na ćevape, kako je mnogi zamišljaju. Ona je puno slojevitija i bogatija, od bosanskog lonca, koji spaja različite vrste mesa, do raznih vrsta sarmi koje s ponosom nose status klasika. Upravo ta raznolikost čini je posebnom, a Sofra je uspješno prenosi na svoje goste. Naša redakcija iz Sofre je izašla s punim trbusima i osmijehom na licu. Hrana je bila vrhunska, usluga topla i prijateljska, a cijeli ugođaj kao da ste nakratko otputovali u Sarajevo ili Mostar. Ako volite bogatu, domaću i srdačnu kuhinju, Sofra je mjesto koje jednostavno morate posjetiti.