Posjetili smo mjesto za koje smo čuli da peče najbolje štrukle u Zagrebu: vlasnica Snježana tamo je svakog dana i sve radi ručno

Štrukli su uvijek dobra ideja: bilo da se nećkate pred švedskim stolom, neodlučno prelistavate cjenik u restoranu, uzimate gablec s nogu u pekarnici ili razmišljate što pripremiti za ukućane ili goste. Ovaj zagorski specijalitet od mekog tijesta i sočnog nadjeva baš nikad ne razočara. Vjerojatno su baš zato Zagrepčani s oduševljenjem prigrlili jedan lokal koji slavi upravo to jelo, a koje smo i mi konačno posjetili. Štrukli to go posvećeni su upravo štruklima, ali nude i odlične domaće slastice.

Prije dvije godine gospođa Snježana Capan otvorila je radnju s jedinstvenim konceptom koji se vrti oko štrukli. Njezin lokal nalazi se na zapadnom dijelu šireg centra Zagreba, na Ilici tik uz Vinogradsku ulicu, preko puta Trga Franje Tuđmana. Veliki izlog izgleda tradicionalno i minimalistički, baš kao i unutrašnjost. Pult od drveta ograđen je pleksiglasom, s jedne strane vidimo veliki stol od inoksa, a iza prodajnog pulta se nižu velike pećnice.

“Sve radim na ovom stolu, razvlačim tijesto od pet ujutro svakog dana, možete me vidjeti kroz izlog, mene ili moje cure”, s osmijehom govori gospođa Snježana, dok poslužuje kupce koji ne prestaju stizati. “Koristim zagorski sir, a svi sastojci su lokalni i domaći, što se može i osjetiti. Sve štrukle se tu razvlače i mijese toga dana”, objašnjava gospođa Capan. Ona se često mora povući u ured pa prodaju i izradu slastica preuzima neka od njenih zaposlenica. A svih šest savršeno koordinirano lete po malenoj radnji.

Miris gotovih štrukli toliko je primamljiv da mu je nemoguće odoljeti. Tako je i gospođa u redu ispred nas, koja je došla pokupiti ranije naručene sirove štrukle, na licu mjesta odlučila uzeti i dvije tek ispečene. Gospođa Snježana, dok vadi novu rundu štrukli, pakira njezinu narudžbu i strpljivo odgovara na pitanja oko pečenja štrukli, ali i na ona o suhim kolačima koje nudi.

Jer osim štrukli, zapečenih, kuhanih i sirovih koje kupac sam dovrši kod kuće, Štrukli to go nude pozamašan izbor kolača, točnije njih 23. Od međimurske gibanice, orehnjače i makovnjače, šapa, londonerica, cimet rolica, različitih štrudli. Cijeli meni nalazi se izložen na zidu i trebat će vam dosta vremena da ga proučite.

“Šape su klasične šape, rade se s masti, tradicionalno. Zobeni keksi su malo moderniji, za današnja vremena. A ne mogu vam reći koji su mi najdraži, sve sam ih ja radila, to su sve moje bebe”, sa smiješkom govori Snježana. Recepti su njezini, ili od njezinih zaposlenica, ništa nije prepisano.

U dvije godine koliko radnja postoji, interes Zagrepčana ne jenjava, naprotiv, sve je veći. Osim domaćih ljudi dolaze im i brojni turisti, a istaknula je i veliki interes mladih. “Jako mi je drago što nam puno mladih dolazi”, kazala je i dodala kako im je najveća fora bila posjet japanske nacionalne televizije, koja je o njima snimala prilog.

Iako nije htjela otkriti broj štrukli koji na dan napravi, jer kroz šalu kaže to znaju samo ona i Porezna uprava, činjenica da je u protekle dvije godine proširila poslovanje te uz sebe zaposlila još pet žena trebala bi govoriti sama za sebe. “Sve prodajemo iz pleha, kako izađe iz pećnice tako mi prodajemo, nema tu staklenog zvona, ni uljepšavanja”, objasnila je. Držeći pleh s vanjuškima, svitcima od slatkog sira, kaže: “Gdje ovo još možete dobiti ovako, jedino kod nečije bake”.

Mi smo uz zapečene štrukle koje, kao i one kuhane, koštaju 2 eura po komadu, uzeli i komad Međimurske gibanice koja košta 2,50 eura za komad. Nismo odoljeli ni kutiji londonera za 4,50 eura. Sirovi štrukli koje se završi kod kuće ipak su nešto jeftiniji 1,90 eura po komadu. Svim štruklima je normativ 150 grama po komadu. Štrukli su od radnje do kuće ‘prošetali’ otprilike 30 minuta i relativno niskoj temperaturi do stola su došli topli, čak i vreli. Jedna od prednosti kupovine štrukli tek izvađenih iz pećnice… Zbog nošenja nisu izgledali manekenski, ali nismo dali da nam izgled zavara.

Jeli smo ih same, bez ikakvih preljeva od jogurta ili vrhnja. Jedan komad je “konkretan”, učinilo nam je čak i duplo je dulji od nekih koje viđamo u pekarama i na švedskim stolovima. Tijesto je sočno i konzistentno, nemate osjećaj da jedete pjenu, a nije ni žilavo. Nadjeva ima dovoljno i začini su pogođeni. Štrukli su odlične konzistencije, može ih se lijepo narezati i jesti vilicom, a da se raspadnu. Okus nas je oduševio koliko i miris, a zbog veličine dvije štrukle dovoljne su za obrok za jednu osobu.

Međimurska gibanica, tako je precizno napravljena da se reže kao dobra panceta. Decentni okusi sira, oraha, maka i jabuke u ovom komadu kolača prave balansiranu cjelinu. Nije preslatka i niti jedna fila ne preuzima okus. Tijesto je tako fino razvučeno, da ga jedva nađete, no ipak je tu i drži cijeli kolač na okupu. Odlično se reže, a to će vam biti potrebno jer porcija ove “kocke” je takva da ćete kolač htjeli podijeliti s nekime.

Londoneri, starinski kolač jednostavnih sastojaka – dvobojne štanglice su i prozračne i zasitne u isto vrijeme, savršeno slatke. Orasi i pekmez se fino osjete, a osjećaj je baš kao da ste svratili kod bake i ona vas je dočekala s finim kolačem. Ono što znamo, najbolje bi bilo svratiti još koji put i probati ostatak ovih tradicionalnih slastica.