Za ovu jednostavnu deliciju potrebna su vam samo četiri sastojka. Slavna je u Italiji, a u Argentini se jede zajedno s pizzom

Na prvi pogled mogla bi vas podsjetiti na vrlo tanku pizzu ili zapečenu palačinku, no u ovoj jednostavnoj deliciji nema ni pšeničnog brašna ni kvasca. Zlatna je i hrskava po rubovima, u sredini mekana i kremasta, a za njezinu pripremu potrebna su samo četiri osnovna sastojka: brašno od slanutka, voda, maslinovo ulje i sol. Riječ je o farinati, jednom od najpoznatijih specijaliteta Genove i Ligurije. Jede se vruća, tek izvađena iz peći, najčešće uz malo svježe mljevenog crnog papra.

Iako je danas omiljeni street food sjeverozapadnog dijela Italije, iza skromne farinate krije se burna priča u kojoj se pojavljuju dvije moćne pomorske republike, velika bitka, strašna oluja i nekoliko vreća brašna od slanutka. Istinita ili ne, legenda o njezinom nastanku već je stoljećima dio genoveške gastronomske tradicije. Priča nas vodi u davnu 1284. godinu, u vrijeme kad su se Genova i Pisa borile za prevlast na Sredozemlju.

U velikoj bitci kod Melorije, koja se 6. kolovoza odigrala nedaleko od obale Toskane, genoveška flota nanijela je težak poraz Pisi. No na povratku kući Genovežane je zadesila snažna oluja. More je prodrlo na brodove, a vreće brašna od slanutka i posude s maslinovim uljem prevrnule su se pa se njihov sadržaj pomiješao sa slanom morskom vodom. Nastala je neugledna kaša koju gladni mornari ipak nisu mogli tek tako baciti.

Navodno su je ostavili na palubi da se osuši na suncu, a zatim pojeli. Kad su se vratili u Genovu, odlučili su usavršiti svoju improvizaciju: smjesu od slanutkovog brašna, vode i maslinovog ulja stavili su u peć. I tako je, barem prema najpoznatijoj legendi, rođena farinata.

No postoji i starija predaja. Prema njoj, jednostavnu smjesu od slanutkovog brašna i vode pripremali su čak i rimski vojnici: izlijevali su je na svoje štitove i ostavljali da se peče na suncu. Zvuči kao sjajna gastronomska anegdota, ali ni za tu priču nema povijesnih dokaza. Točno podrijetlo farinate zapravo nije poznato, no službena turistička stranica Genove navodi da se spominje još krajem 13. stoljeća, dok je njezin recept zabilježen u dokumentu iz 1477. godine.

Brašno od slanutka pomiješa se s vodom i solju u vrlo rijetku smjesu koja mora odstajati, a prije pečenja ulijeva se u bakrenu posudu izdašno obloženu kvalitetnim maslinovim uljem. Farinata se tradicionalno peče na vrlo visokoj temperaturi u peći na drva i velikim, plitkim bakrenim posudama koje se nazivaju testi. Smjesa se raspoređuje u vrlo tankom i ravnomjernom sloju, a iz peći izlazi zlatna farinata koja još cvrči u posudi.

Najbolje ju je pojesti dok je još topla. Reže se na nepravilne komade i posipa crnim paprom, a posebno je vezana uz stare genoveške lokale poznate kao sciamadde. Klasična farinata ne treba nikakve dodatke, no u Liguriji postoje brojne varijante pa joj se dodaju ružmarin, mladi luk, artičoke, gljive, gorgonzola i druge namirnice.

Toliko je omiljena da genoveška četvrt Pegli ima manifestaciju posvećenu upravo njoj, koja je ove godine doživjela svoje 74. izdanje. No priča o farinati odavno je prešla granice Ligurije. U Toskani je poznata kao cecina ili torta di ceci, dok se u Nici u Francuskoj srodni specijalitet zove socca. S genoveškim iseljenicima stigla je čak i preko Atlantika: u Argentini i Urugvaju poznata je kao fainá i često se jede u kombinaciji s pizzom.