Nekad sirotinjsko jelo hrvatskog puka, koje je zaštitio UNESCO, priprema se još od vremena Turaka! Danas se smatra pravom delicijom i simbolom stare Poljičke Republike

Usitnjeni listovi blitve pečeni između dva tanka sloja najosnovnijeg tijesta: to je, najjednostavnije opisano, soparnik, autohtono jelo iz Poljica koje se nalazi na UNESCO-voj listi zaštićene nematerijalne baštine. Unatoč jednostavnom opisu, soparnik je ipak puno više – on je hrana i tradicija u jednom. Na području južno od Splita, u brdima iznad Omiša, gdje su danas Poljica, a nekada je bio prostor Poljičke republike, ovo se jelo priprema još od vremena Turaka, odnosno od 15. i 16. stoljeća, a danas se smatra pravom delicijom.

Dugo je bio gotovo pa zaboravljen, no posljednjih je dvadesetak godina tradicionalna proizvodnja oživljena i više gotovo da nema svadbe i fešte u tom kraju, a da se na stolu ne nađe i soparnik. Ime je dobio po riječi sopar, što je stari naziv za pepeo pod kojim se ova delicija tradicionalno peče. Oduvijek je to bilo posno i sirotinjsko jelo. Neimaština i škrta zemlja potaknuli su Poljičanke da smišljaju razne recepte od jednostavnih i uvijek dostupnih namirnica.

Recept i način izrade prenosili su se generacijama s koljena na koljeno te se i danas u Poljcima, primjerice u selima Tugare i Gata, može vidjeti postupak pripreme kakav je bio i prije nekoliko stotina godina. U soparnik ide tek nekoliko namirnica: brašno, sol i voda za tijesto, blitva i luk za nadjev te maslinovo ulje i češnjak za premaz. Ono što ga čini tako posebnim je način pripreme, proces koji je u selima u zaleđu Podstrane i Omiša već postao prava turistička atrakcija.

Tijesto se umijesi i podijeli na dva dijela te se sopom (ime za valjak koji se koristi) tanko razvuče preko površine cijele sinije, što je pak naziv za drveni okrugli stolić većeg promjera kakav se koristio u Poljicima. Blitva se opere i tanko nareže te dobro osuši. Pomiješa se s tanko rezanim lukom i malo maslinovog ulja. Smjesa se rasporedi po tijestu pa se drugim dijelom tijesta prekriva s gornje strane. Zatim se pažljivo zavrću rubovi gornje i donje polovice tijesta kako bi nadjev ostao u njemu.

Za vrijeme te pripreme, za koju su tradicionalno bilo zadužene žene, muškarci bi pripremili komin. Naložili bi vatru, čekali da se dobro razgori, pa razgrnuli žar i očistili krug nešto veći od površine sinije za soparnik. Žene su često prenosile soparnik do kamina noseći siniju i soparnik na glavi, što se i danas može vidjeti u nekim poljičkim selima. Soparnik se smjesti u komin i pokrije žarom. Ubrzo se počne napuhivati pa ga treba upiknuti vilicom ili nožićem da ispusti zrak, te metlicom cijelo vrijeme raspoređivati žar po površini kako ne bi izgorio. Nakon što je gotov, metlicom se uklanja žar sa soparnika, prebacuje ga se natrag na siniju i puhaljkom čisti s njega ostatke pepela.

U međuvremenu se pripremi maslinovo ulje i sitno sjeckani češnjak, koji se rukama mažu po cijeloj gornjoj površini soparnika. Ovo se jelo tradicionalno reže na rombove. Legenda kaže kako je do toga došlo jer su u vrijeme Turaka krađe hrane bile učestale, a u ovom obliku soparnik je bilo najlakše sakriti u dlan.

Jede se od sredine prema rubovima, pri čemu najvažniji gost dobiva prvi romb iz sredine. Kad se uzmu prva četiri komada iz sredine, na njihovo se mjesto na siniju postavlja bukara vina koja se pije uz jelo. Dok neki danas kažu da je soparnik preteča pizze calzone, preklopljene pizze, puno je realnija teorija prema kojoj je on skromnija verzija bosanske pite zeljanice. Ova teorija nije nemoguća jer je Poljička republika graničila s Osmanskim carstvom, a više od sto godina i bila u njegovu sastavu.