Braća iz Karlovca pješice su osvajala Europu, vodila vojnike u Africi i istraživala Amazonu. Njihova je priča dostojna Hollywooda

Teško je i zamisliti da su iz tog mirnog grada na četiri rijeke krenula dvojica ljudi koji će upravljati provincijama afričkog carstva, crtati prve karte neistraženih dijelova Južne Amerike i završiti u udžbenicima geografije. A opet, upravo se to dogodilo. Mirko Seljan rođen je u Karlovcu 1871. godine, u obitelji krznara Ivana i majke Vicencije, a nekoliko godina kasnije stigao je i mlađi brat Stjepan. Bila su to djeca koja su, kako bilježe kroničari, gutala knjige o dalekim krajevima i najviše od svega voljela zemljopis.

Da Mirko nije običan pustolov, svijet je doznao još prije velikih ekspedicija. Pješice je prešao put od Sankt Peterburga do Pariza za otprilike sto dana, nakon čega se predstavljao kao „Champion of Globe Trotter”. Zamislite to danas: čovjek iz Karlovca koji pješice prelazi Europu i o svom pothvatu izvještava novine. U međuvremenu je Stjepan kao mornar plovio svjetskim morima, a u zimu 1898. vratio se u rodni grad kako bi se našao s bratom. Taj susret promijenit će sve.

U rano jutro 23. siječnja 1899. braća su iz Karlovca krenula na put koji je trebao biti putovanje oko svijeta. Sudbina ih je, međutim, odvela u Abesiniju, današnju Etiopiju. I to ne kao obične putnike. Car Menelik II. ubrzo ih je pozvao u Adis Abebu, povjerio im četu od 300 ljudi i imenovao ih časnicima i instruktorima kraljevske tjelesne straže, a već u rujnu 1899. Mirko postaje guverner južnih etiopskih provincija, sa Stjepanom kao zamjenikom.

Dvojica Karlovčana tako su se našla na čelu golemog i slabo istraženog područja. Njihova zadaća nije bila samo istraživačka. U ime cara učvršćivali su vlast, upravljali područjem i prikupljali poreze, a istodobno su provodili geomorfološka, klimatološka, kartografska i etnografska istraživanja na području Rudolfova i Stefanijina jezera, danas poznatih kao jezero Turkana i jezero Chew Bahir.

Na sjeverozapadnoj obali jezera Turkana osnovali su vojni logor koji je dobio ime Seljanville. Prema novijim muzejskim istraživanjima, na tom se području danas nalazi selo Selanzy, koje pripada Keniji. Malo je Hrvata koji su ostavili tako opipljiv trag na kartama i u zapisima o tom dijelu Afrike. Car im je bio i više nego zahvalan. Mirko je odlikovan Ordenom Etiopske zvijezde, a Stjepan viteškim stupnjem Ordena Pečata Salomonova. Među carskim darovima našli su se sablja s natpisom na amharskom jeziku, štit od kože vodenkonja i svilena košulja. Ti se predmeti danas čuvaju u zagrebačkom Etnografskom muzeju.

Nakon povratka u Europu 1902. godine braća nisu dugo mirovala. Već 1903. pakiraju opremu i kreću u Južnu Ameriku, gdje počinje njihova možda i najvažnija etapa. Ondje osnivaju poduzeće La Misión Científica Croata Mirko y Stevo Seljan, Hrvatsku znanstvenu misiju, preko kojeg su ugovarali istraživačke, kartografske i prometne projekte u Peruu, Čileu, Brazilu i području Amazone.

Popis njihovih postignuća čita se kao sadržaj pustolovnog romana. Detaljno su izmjerili, fotografirali i kartografski prikazali slapove Salto del Guayrá na rijeci Parani, istraživali tokove dotad slabo poznatih rijeka i pritoka te prikupili dragocjenu dokumentaciju o životu domorodačkih zajednica. Na nekim su kartama zabilježili pritoke, naselja i plantaže koje dotadašnji zemljovidi nisu prikazivali.

Za brazilske su vlasti istraživali prometne pravce koji bi povezali naseljena područja uz atlantsku obalu Brazila sa zabačenim krajevima oko rijeke Parane. Poslije su radili i na planovima povezivanja Mato Grossa s Amazonom. Njihova knjiga El Salto del Guayrá, čiji je rukopis prema dostupnim izvorima nastao na hrvatskom jeziku, objavljena je 1905. godine u Buenos Airesu na španjolskom i francuskom.

Imali su i san veći od svih dotadašnjih. Željeli su osmisliti prometni pravac koji bi povezao pacifičku obalu Perua s amazonskim porječjem, a preko njega i s Atlantskim oceanom. Projekt je uključivao kombinaciju kopnenih cesta i plovnih riječnih pravaca. Zamisao koja bi i danas zvučala iznimno ambiciozno dvojica su Karlovčana ozbiljno razrađivala prije više od stotinu godina.

A onda je 1913. godine sve stalo. Mirku Seljanu izgubio se trag tijekom ekspedicije u bespućima Perua. U kasnijoj potrazi pronađeni su koštani ostatci za koje je Stjepan vjerovao da pripadaju njegovu bratu, među ostalim i zbog prepoznatljivih zubnih ispuna. Ipak, uzrok i točne okolnosti Mirkove smrti nikada nisu pouzdano utvrđeni.

Tijekom godina pojavile su se različite teorije o gladi, nesreći, poplavama i sukobu s lokalnim stanovništvom, no nijedna nije dokazana. Ta zagonetka do danas ostaje jedna od najvećih misterija hrvatske istraživačke povijesti. Stjepan je nakon bratove smrti nastavio putovati i istraživati po Sjevernoj i Latinskoj Americi. Poslije se nastanio u brazilskoj saveznoj državi Minas Gerais, gdje je zasnovao obitelj te se bavio geologijom, istraživanjem i eksploatacijom ruda, ali i uzgojem čaja. Umro je 1936. godine u gradiću Ouro Preto, daleko od Kupe i Korane uz koje je odrastao.

Srećom, braća nisu sve odnijela sa sobom. Narodnom muzeju u Zagrebu slali su brojne pošiljke, pa se fosilni i životinjski primjerci danas čuvaju u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju, a zbirke iz Etiopije i Južne Amerike, uz fotografije, karte, dnevnike i pisma, u Etnografskom muzeju. Riječ je o 133 predmeta iz Etiopije i čak 240 iz Južne Amerike.

I svijet ih se polako ponovno sjeća. Izložbe o braći Seljan posljednjih su godina gostovale u brojnim južnoameričkim gradovima, među kojima su Buenos Aires, Rio de Janeiro, Brazilija i Lima. U Karlovcu djeluje istraživački klub koji nosi njihovo ime, dok lokalni turistički vodiči organiziraju kostimiranu turu u kojoj goste gradom provode upravo Mirko i Stevo. Možda je najveća nepravda što prosječan Hrvat danas zna više o Livingstoneu i Amundsenu nego o dvojici karlovačkih istraživača koji su ostavili izniman trag u Africi i Južnoj Americi. Ako vas put nanese u Karlovac ili u zagrebački Etnografski muzej, zastanite na trenutak uz njihovu priču. Zaslužili su barem to.