Zagrebačke mame osnovale hokejašku ekipu. Treniraju tri puta tjedno i idu na turnire, a kad daju gol – muževi pale baklje!

Tri Ivane, dvije Ane, po jedna Maja, Arijana, Marina… Sve redom mame. I pravnice, frizerke, novinarke, odgajateljice, politologinje, osiguravateljice, bankarice, u dobi od 38 do 50 godina, svaka od njih s hokejaškom palicom u rukama i ponosna članica Mamathona. Mamathona, pitate se? Simpatično je to ime nastalo od dviju riječi: imena hokejaškog kluba Marathon i, naravno, riječi mama. Danas je to zajednički nazivnik za momčad hokejašica rekreativki koju čine mame djece koja treniraju u tom zagrebačkom hokejaškom klubu, jednom od najstarijih u Hrvatskoj.

One su, baš kao prvo i njihova djeca, i same počele trenirati hokej na travi. No, želja za fizičkom aktivnošću prerasla je granice samog sporta u zelenoj oazi hokejaškog centra na Trešnjevci u Zagrebu, nad koji se nadvisuju visoki dimnjak toplane i crno bijeli Zonar. Priča o Mamathonu priča je, ne samo o hokeju na travi, nego i zajedništvu i prijateljstvu koje svakodnevicu čini ljepšom.

Sudeći prema pričama ‘Mamathonki’ hokej na travi, sport koji je u Hrvatskoj, nažalost, u dubokoj sjeni nogometa, sport je u koji se vrlo lako zaljubiti. Treniraju ga one tri puta tjedno, ponedjeljkom, utorkom i četvrtkom. Okupe se na terenu kad i njihova djeca, od 17:30 do 19 sati, i tada odrade svoj vlastiti trening. Kasnije, uvijek bude neko druženje. Ta sportska rutina koju su si, mogli bismo reći, same ‘nametnule’ omogućuje im ne ne samo da ostanu fit, nego im je to i dobrodošli predah od svakodnevnih obaveza, uredskih ili kućanskih poslova. To je nešto, govore nam one same smijući se, između sporta i psihoterapije. U grupi ih, također pojašnjavaju, ima 15-ak, no njih osam je manje više redovito.

A sve je počelo prije četiri, pet godina, prisjećaju se. Djeca su počela trenirati u klubu Marathon, jednom od ukupno četiri u Hokejaškom centru Zagreb. Uz Marathon, tu su naime još i Jedinstvo, Trešnjevka i Concordia. No, onda su trenirati počele i one. I to na nagovor jednog od tata. Rekao im je da će se ubrzo održati turnir, da ostali klubovi imaju veteranke koje igraju, i kako bi bilo super da i Marathon ima svoje predstavnice. Drugi je tata smislio ime ekipe i tako je nastao Mamathon, koje danas krasi i njihove dresove, odnosno majice. Svi tate, odnosno muževi, automatski su postali članovi navijačke skupine, Crnih palica, a kad Mamathonke daju gol pali se i baklja…

No, vratimo se još malo na te početke… Pristale su sudjelovati u turniru, no slijedilo im je poprilično iznenađenje, govore. Dojam da će turnir biti za mjesec dana, bio je potpuno kriv. Bio je za svega sedam dana! No, nisu se dale smesti. Imale su dva treninga, neke nijedan, govore uz smijeh, te naposljetku i zaigrale na turniru. „I tako smo mi prvi put u životu primile palicu u ruke i nakon dva treninga, a neke ni toliko, išle igrati”, sjećaju se. I više nije bilo povratka. Ovaj put se dojam dotičnog tate, da će odigrani turnir biti jednokratna zabava, pokazao krivim. Rekle su mu da žele i dalje trenirati… I sve ostalo je povijest: kostobrani, štitnik za zube i palica postali su njihovi novi ‘modni dodaci’.

Daleko su odmakle od tih nespretnih prvih koraka i zamaha palicom. Svladale su pravila sporta, ako nema trenera koji bi im mogao pomoći u treningu, organiziraju se same. Sanjari se čak i o odlasku na neki međunarodni turnir, možda u Nizozemsku ili Španjolsku. Na igralište dolaze vjerno, čak i unatoč kiši. Dobro, osim ako je baš jaki pljusak, a njihov moto glasi ‘glavno da se igra’. A poslije igre – druži!

Hokej na travi, i sam sport i svi njegovi izazovi i blagodati, ali i cijela zajednica i svakodnevica koja se isplela oko njega, sva ta prijateljstva, pomaganja, brige jedni za druge, šale koje nikada ne prestaju, kao ni druženja, postali su njihovo utočište. Mamathon je više od grupe mama koje igraju hokej na travi. Mamathon je stil života. A taj je stil, dobivamo dojam, prepun smijeha. Ima tu dogodovština koje ne smijemo javno otkriti. Ima tu i utakmica mama protiv djece. Ili svi tate protiv svih mama… Kad se održava kup svi dijele zaduženja, a zajedno i putuju. Dječji turniri dosad su ih odveli u Grčku, Italiju i Mađarsku. Svake godine se organiziraju i imaju i ‘retreat’ u Istri.

“Ako ostanem doma, slagat ću veš ili ću prati suđe. Radije ću doći ovdje, odraditi trening i podružiti se”, govori jedna Ivana. Druga se nadovezuje da je dolazak u hokejaški centar ono što im svima nakon posla treba. “Svi smo previše unutra, svi koji rade uredske poslove većinom sjede…”, dodaju dalje. No, isto tako, zeleni travnjak centra koji okružuje igralište, kao i prostorije kluba mjesto su i druženja te bliske zajednice koju čine i djeca, i mame i tate. Zajedno se slave nove godine, tu dolazi sveti Nikola, gleda se Eurovizija na platnu. Nekima su djeca upravo na tom travnjaku, na kojem nema smeća, stakla ni opušaka kao u parkovima diljem Zagreba, propuzala i prohodala.

Što se tiče treninga Mamathonki oni su dosad bili rezervirani za toplije mjesece u godini jer bi se treninzi djece selili u školsku dvoranu tijekom zime. Ove jeseni slijedi promjena kojoj se svi jako vesele. U sklopu centra bit će postavljen balon pa će moći trenirati i zimi. Što se tiče pozicija koje igraju, manje više se zna tko je napad, a tko obrana, iako je to podložno promjeni.

No, uloga golmanice je rezervirana, pa čak i okrunjena titulom najbolje golmanice posljednjeg turnira. U toj važnoj ulozi nastupa Ana. Gledamo je kako na sebe navlači svu tu silnu opremu – od neobičnih ‘papuča’ za stopala, preko štitnika za noge, rukavica, kacige… Nije obukla sve za ovaj trening, proces je to koji traje 15-ak minuta, govore nam, no nužan je kad je utakmica. Ana ponosno, ali istovremeno i s dozom šale, govori kako je bila proglašena najboljom golmanicom posljednjeg turnira. No, tu je titulu, kaže, zaslužila ne zato što je Mamathon bio pobjednička ekipa, nego zato što su cure napravile puno prekršaja. Što znači da je ona trebala obraniti puno penala, odnosno ‘kratkih’.

Kad ih gledamo kako jure za žutom, tvrdom lopticom i spretno manevriraju hokejaškim palicama, pitamo se je li hokej na travi težak. Kažu da je teže nego što izgleda. Sport je to u kojem se puno trči, u kojem moraš paziti kako držiš palicu, s koje strane palice pucaš. Odlično je gledati samu tekmu, no još je bolje kada i zaigraš, kažu. A zaigrale su, za većinu njih, nakon duge stanke. Sportom se većina bavila u osnovnoj školi, a bilo je tu standardnih ‘krivaca’ – rukomet, gimnastika, tenis. Na hokej na travi većina njih nije ni pomislila, a sve dok djeca nisu krenula tamo na trening, nisu ni znale da se usred nagužvane Trešnjevke, na kojoj većina njih i živi, ‘skriva’ mirna oaza hokejaškog centra. Marina je, primjerice, došla vidjeti trening od svog djeteta. I vidjela da se igra utakmica. Izgledalo je toliko zabavno, prisjeća se, da nije skidala osmijeh s lica… Nekoliko mjeseci kasnije Mamathon je dobio novu igračicu.

No, trenutačno su u pregovorima, šale se, i oko nove igračice Petre. Ona i njezini su se, kaže, nakon više godina hokeja na ledu prije godinu dana prebacili na hokej na travi. I ostali oduševljeni. Sada će se ona priključiti i Mamathonu. “Zelenilo, mir, tišina. Može se sudjelovati s djetetom na terenu, može ga se pratiti. Može se poslije podružiti, roditelji imaju mogućnost baviti se sportom. I to je upravo ta razlika u usporedbi s drugim sportovima koje sam prošla s djecom. Ovdje je stvarno jedna podržavajuća atmosfera, a i kad je utakmica, to je prijateljska utakmica, tu nema ružnih riječi”, kaže. Općenito su, kažu Mamathonke, presretne što dobivaju podršku i od drugih veteranki i drugih klubova. Isto tako, dodaju, vesele se svim novim članovima, kako djeci tako i odraslima.

Razgovarali smo, prije nego što su Mamathonke tog dana izašle na teren, i s Damirom Vučkovićem, jednim od trenera u klubu, uz Amira Akuneeva. Dugo je već u Marathonu, ali i općenito u hokeju na travi, kao jednom od najpopularnijih sportova na svijetu, što je podatak koji često dođe kao iznenađenje. U Marathonu kaže, imaju mlađe dobne kategorije (mlađe pionire i pionire), seniore i veterane. U ligi do kadetske kategorije djevojčice i dječaci igraju zajedno, a igra se 11 na 11, kao u nogometu, na terenu koji je 90 metara dug i 45 metara širok.

Utakmice se igraju vikendom, a termini treninga za djecu prilagođeni su samoj djeci, kada ona mogu. Trenira se tri do četiri puta tjedno. Najveća razlika između hokeja na travi i hokeja na ledu je pak u palici, tvrdi. Drugačija su i pravila, u hokeju na travi svaki je fizički kontakt prekršaj. No, nije riječ o sportu kojeg je lako naučiti, govori, prvenstveno zbog koordinacije ruku, odnosno korištenja palice. No, što se ranije krene, to je učenje lakše, govori Vučković.