impresivno zdanje
STRASTVENA PUTNICA I NOVINARKA
Martina je s 24 godine otišla sama volontirati u Afriku i od tada ne prestaje putovati: “Štedim na smještaju i hrani, ali nikada na iskustvima”
Obišla je više od 50 zemalja svijeta. Putovala je sama, s prijateljima, društvom, a danas putuje s obitelji: suprugom i sinom od dvije godine. Kad je netko strastveni putnik, putovanja su sastavni dio njegova života i samo ih prilagođava trenutnim uvjetima, financijama, mogućnostima. Upravo je takva putnica novinarka Martina Hrupić, odnedavno vrijedno pojačanje redakcije Putnog Kofera na koje smo iznimno ponosni. Martina za putovanja štedi, za njih odvaja svaku dodatnu kunu i euro, svakoj destinaciji pristupa otvorenog uma i iz nje odnosi nova iskustva i spoznaje.
SA 24 GODINE OTIŠLA JE SAMA VOLONTIRATI U AFRIKU
Napraviti intervju s nekim koga poznaješ gotovo 20 godina malo je neobično. Na prvi je pogled teže, ali na kraju možda ipak lakše prenijeti njezinu putničku priču koju sam pratila, kao promatrač, kroz posljednja dva desetljeća. Obje smo imale 24 godine, nesigurno primale početničke zadatke u novinarskoj redakciji koju smo dijelile. Meni je vrhunac putovanja bilo ljetovanje s frendicama na Jadranu i pokoji obližnji europski grad, a ona je obznanila da odlazi volontirati tri tjedna u Afriku. Sama. Izgledala mi je, u tom trenutku, s velikim očima i nestašnom narančastom kosom, poput nekog sitnog vanzemaljca s druge planete.
Upravo će za to putovanje danas, 18 godina kasnije, ova Međimurka iz Čakovca reći da je bilo formativno, nekako najvažnije, a po nekim stvarima možda i najljepše. Iako se superlativima i pridjevima s prefiksom „naj“ ne razbacuje olako.
"OSJEĆALA SAM DA JE TO NEŠTO ŠTO MORAM NAPRAVITI"
„Bilo je to moje prvo solo i, nazvala bih ga, veliko putovanje. Otputovala sam 2007. godine u Tanzaniju, odnosno na Zanzibar i tamo provela ukupno tri tjedna, od kojih su dva bila u sklopu volonterskog kampa, na koji sam se pak prijavila u sklopu Volonterskog centra Zagreb. Za mene je to putovanje doista bilo pomicanje granica, i u smislu hrabrosti, ali i osnaživanja. Sad kad razmišljam o tome zašto sam se na to odlučila, samo se sjećam da je to bilo nešto što sam morala napraviti…,“ prisjeća se Martina.
NEPOZNATA ZEMLJA, PRETEŽAK RUKSAK, ORONULI KOMBI I TATIN NOŽIĆ U DŽEPU
„To putovanje bilo je prava prekretnica za mene, u svakom smislu, svojevrsno resetiranje,“ nastavlja. „I dan danas se sjećam tate kako me vozi na aerodrom i daje mi švicarski nožić, kao da će s tim – da sad imam nožić – nestati sve njegove zabrinutosti oko mog odlaska. Vidjela sam da mu nije svejedno, no previše je poštovao moje želje da bi mi i u jednom trenutku rekao ‘nemoj ići’.“
S tog se putovanja sjeća i niza detalja. Kako se nije dobro spakirala i da je apsolutno previše stvari vukla na leđima u ruksaku tjednima. Sjeća se osjećaja kad je stigla i oronulim kombijem, okružena nepoznatim ljudima, krenula prema kampu. Sjeća se i zbunjenosti i osmijeha kojima su ju dočekale žene odjevene u šarene kange.
NA ISLANDU SE ZARUČILA, A UZBEKISTAN JE BIO PRVO PUTOVANJE SA SINOM
Na obavezno, ali svim putnicima mrsko pitanje koja joj je destinacija ostavila posebno dobar dojam i koje se najradije sjeti, ipak ističe njih nekoliko. „Zanzibar, i Tanzanija, definitivno. Jer je bilo formativno. Tu je svakako i Island. Na tom sam se putovanju zaručila. A i priroda je jednostavno možda nešto najljepše što sam dosad vidjela. Evo samo detalj, tamo smo doslovno imali priliku dotaknuti još uvijek blago toplu, neohlađenu lavu! Tu je svakako Uzbekistan, kao prvo veliko obiteljsko putovanje, kad je naš malecki imao četiri i pol mjeseca. U konkurenciji ‘djevojačkih putovanja’, tu je ono s mojom Anči, u Indiju,“ nabraja nam Martina.
Zanimalo me kako se ta ljubav prema putovanjima uopće rodila, kako je sve krenulo. Nisu, kaže, bili obitelj koja je puno ili daleko putovala. Ljetovanja, posjećivanje rodbine, izleti, putovanja sa zborom. Uobičajena dječja prva putovanja. Prva europska, ako ne računamo okolne zemlje, bila su maturalac u Španjolskoj i natjecanje u Belgiji, a prvo izvan Europe upravo maloprije opisano iskustvo 2007. u Tanzaniji.
TREK DO BAZNOG KAMPA ANNAPURNE U NEPALU
Od pedesetak zemalja koje je obišla (čini joj se da bi točna brojka mogla biti 53) u neke je putovala s agencijama, pogotovo u početku, no potom se potpuno prebacila na samostalnu organizaciju putovanja. Imala je sreće, kaže, da je neke od željenih destinacija posjetila i u sklopu poslovnih organiziranih putovanja ili pak novinarskih zadataka.
„Od nekih značajnijih agencijskih putovanja izdvojila bih ono u Tunis, a pogotovo u Nepal, a u sklopu kojeg smo radili i trek do baznog kampa Annapurne. Bilo je to s jednom od onih avanturistički raspoloženih agencija, koje rade egzotične destinacije s malim grupama ljudi. Putovanje s agencijom, naravno, ima svojih prednosti, ali i mana,“ smatra Martina.
SOLO PUTOVANJA: „SAMO KRENITE, PA MAKAR I U OBLIŽNJI GRAD NA JEDAN DAN“
U godinama kad smo se upoznale, a ona počela intenzivno putovati, najviše me fascinirala činjenica da nema nikakav problem s tim da negdje otputuje potpuno sama. To je nevjerojatno iskustvo, uvjeravala me tada, a kaže i danas, koje nas puno toga nauči i ojača te kao osobu. Osim Tanzanije, sama je putovala u brojne zemlje. „To su Tajland, Maroko, Laos, Panama, Kostarika, dok je najduže solo putovanje bilo dva mjeseca u Južnoj Americi – Čile, Bolivija, Peru, Ekvador, Kolumbija. A što bih poručila ljudima? Da samo krenu. Da odaberu destinaciju, ne treba biti ništa dramatično, spakiraju se i odu. Pa makar i na jedan dan, primjerice istraživati neki obližnji grad,“ savjetuje Martina za razbijanje ovog straha koji imaju mnogi.
„Putovati solo, sam sa sobom ima svoje čari, ali i izazove. Na kraju krajeva, iz mog iskustva, rijetko si doista ‘sam’ na samoj destinaciji, pogotovo ako ideš na izlete ili pak spavaš u hostelima. Svakome bih preporučila da otputuje negdje sama ili sam barem jednom u životu,“ ponavlja mi Martina i vjerujem joj, iako ju u ovih gotovo 20 godina još nisam poslušala.
KAKO UŠTEDJETI NA PUTOVANJIMA: „SVE OVISI O TOME ŠTO TI JE KAO PUTNIKU BITNO“
Na početku sam spomenula da Martina putuje štedljivo, budget friendly, odreći će se dosta toga da bi uopće otišla na putovanje, a potom i da bi putovala više i češće. I tu su njeni savjeti zlata vrijedni.
„Osobno se trudim uštedjeti. Iako se sada moram malo prilagoditi, uvijek sam najviše štedjela na smještaju i hrani. Opet s druge strane, nikad mi nije bilo žao dati novce za iskustvo na destinaciji, primjerice neki dobar izlet. Što se tiče savjeta za uštedu, pomaže ono standardno – fleksibilnost u datumima prilikom kupnje avionskih karata. Ili putovati s minimalno prtljage, pogotovo kad je riječ o niskobudžetnim aviokompanijama. Pa biranje smještaja s doručkom. Ili kuhinjom, u kojoj možete kuhati. U biti sve ovisi što ti je, kao putniku, bitno,“ objašnjava naša novinarka.
MARTININ TRIK ZA UŠTEDU NA SMJEŠTAJU JE KAMPIRANJE
Osim tih standardnih stvari, Martina ima još jedan „trik“ zahvaljujući kojem je vidjela toliko zemalja. To je kampiranje. „Kampiranje otvara ogromnu mogućnost uštede, barem u mom slučaju. Primjerice, Island si financijski ne bismo mogli priuštiti da nismo kampirali. Kampirali smo i u Škotskoj, to su zemlje u kojima je smještaj jako skup, a kampovi povoljni. Uz to, u mnogim je zemljama dozvoljeno kampirati „na divlje“, kao primjerice u Omanu,“ objašnjava. Ovog su ljeta kao obitelj napravili road trip Bosnom i Hercegovinom i minimalno potrošili na smještaj. Spavali su u kampovima i cijena noćenja za njih troje iznosila je u prosjeku 15 eura za sve, dakle od šatora do automobila i osoba.
„Možda bih upravo to navela kao moj, odnosno naš najveći trik kojem već neko vrijeme pribjegavamo u smislu ‘budget friendly putovanja’. I, naravno, preporučila svima koji nisu da probaju. Uostalom, tako stvarno imaš priliku buditi se na nekim nadnaravno lijepim mjestima,“ ističe Martina još jednu prednost kampova.
TIJEKOM KORONE JE POČELA INTENZIVNIJE ISTRAŽIVATI HRVATSKU I POTPUNO SE ODUŠEVILA
Kao i mnogi, tek je pojavom korone i zatvaranjem granica počela intenzivnije istraživati Hrvatsku. I ostala je oduševljena! „Da istina, nekako sam se tijekom pandemije, kao i svi, više preorijentirala na Hrvatsku. Dotad sam se uvijek vodila mišlju da ću Hrvatsku istraživati kad budem starija, a da sada kad imam energije, volje i mogućnosti, iskoristim svaku priliku da odem što dalje. I trenutno mi je drago da sam je godinama ‘zanemarivala’ pa mi je ostalo mnoštvo lokacija za posjetiti,“ objašnjava.
I odmah dodaje, a zaista zna o čemu govori nakon toliko posjećenih zemalja: „Hrvatska se apsolutno može mjeriti s nizom svjetskih destinacija! Pa naprosto je predivna! Imamo čistu vodu, dobar zrak, divne šume i more, predivne planine, nemamo nekih otrovnih životinja i insekata većih od prosječne mačke… Nekad znam pomisliti, kad vidim to zelenilo iz aviona, kako živimo u Hobbitonu, u smislu doista prelijepe i pitome zemlje,“ dodaje uz osmijeh.
Opet ju pokušavamo nagovoriti da istakne neko mjesto u Hrvatskoj kojem će dati prefiks „naj“. Uspjeli smo: „I ovdje mi je teško odgovoriti… Ali, mislim da bih na prvo mjesto morala staviti Tulove grede“.
PUTOVANJA S BEBOM SU PROMIJENILA NAČIN PLANIRANJA I TROŠKOVE
Putovala je sama, s prijateljicama, društvom, suprugom, putovala je kad je bila trudna, a u posljednje dvije godine i četiri mjeseca njezina putovanja imaju još jednog obaveznog i razigranog člana ekipe. „Malac sada ima dvije godine i četiri mjeseca, a s njim putujemo praktički otkad se rodio. Na prvo veće obiteljsko putovanje išli smo kad je imao četiri i pol mjeseca, u Uzbekistan.
I da, moram priznati da se način na koji putujemo promijenio, ne samo u odnosu na putovanja prije maleckog, nego i u ove dvije godine. Mislim da nam još veće promjene tek slijede kako on raste. Već sada više nije ni blizu malog usnulog smotuljka…
„NAŠA PUTOVANJA S MALECKIM NE BI ZA NIŠTA MIJENJALA I NE NAMJERAVAMO OD NJIH ODUSTATI“
Aktivan je, neprestano traži zanimaciju i sve istražuje. Pritom je iznimno zabavan, ali se i mi zato s putovanja vraćamo umorniji nego što smo otišli. Što se tiče odabira samih destinacija, nimalo ga ne štedimo, rekla bih. Idemo gdje bi inače išli, a njemu je – takav smo dojam zasad stekli – bitno to da je s nama i općenito mu je sve zanimljivo. S druge strane, primjećujem vrlo velike promjene u smislu planiranja, pakiranja, ali i troškova. Iako nikad nisam bila od nekog velikog planiranja prije puta, sada za to imam još manje vremena. Isto tako, neminovno vučemo sa sobom više stvari, jer s nama moraju ići i tri vrste bagera,“ smije se Martina.
Posebna su priča troškovi. „Već su se povećali u smislu kupovine karata s mogućnosti otkazivanja ili promjene datuma jer nikad ne znaš kad će te zateći neka od dječjih bolesti. No, unatoč svemu nabrojanom, ta naša putovanja s malcem ne bih mijenjala ni za što. I ne namjeravamo od njih odustati,“ kaže nam novinarka Putnog Kofera čiji mozak, kad su putovanja u pitanju, nikad ne miruje. „Već godinama škicam Madagaskar. Etiopiju. I Mongoliju. Grenland mi se uvukao na taj spisak… No, jedino što je zasad u planu, to je Slovenija u prosincu, sve ostalo je nepoznanica.“
INSPIRATIVNA SLIKOVNICA MIŠ SANJALICA KOJU JE ROĐENJE SINA „IZVUKLO“ S DNA LADICE
Osim što je mama, novinarka i putnica, Martina je kreativka koja je prošle godine izdala slikovnicu Miš Sanjalica. Tu njezinu davnu želju oživio je dolazak novog člana obitelji. Miš Sanjalica čekao je dugo na dnu neke ladice, a dolazak sina potaknuo ju je da ugleda svjetlo dana.
„Miš sanjalica je nastao nekako slučajno, trebao je biti moj projekt na kojem ću vježbati grafički dizajn, tečaj kojeg sam bila svojedobno upisala. No, na kraju su stihovi i skice završile sklonjene, daleko od očiju. Bilo je to i prije maleckog, no njegovo me rođenje podsjetilo na Miša. I dalo mi zamah da stvarno krenem u realizaciju te slikovnice i da ostvarim tu želju,” kaže Martina. Slikovnica je dostupna na njezinoj stranici Sanjalica, koja je mješavina njezinih ljubavi, od kreative do putovanja, i na Instagramu. Može ju se kupiti i u knjižarama, primjerice Planetopija, Hoću Knjigu, Tvoja knjiga, knjižara Kustošija…
„Što se tiče Miša sanjalice i Sanjalice općenito, imam nekih ideja. Nadam se da će i one skoro zaživjeti…“