Moja godina u šumi: “Svakog mjeseca, na jedan dan, odlazio sam prespavati u divljinu i pratio kako se priroda mijenja”

Era velikih ekspedicija je gotova, sad je vrijeme za mikro-ekspedicije, a jednu takvu savršeno opisuje hit knjiga ”Godina u šumi”. Napisao ju je norveški autor Torbjørn Ekelund, a u Hrvatskoj ju je, u prijevodu Sandre Ljubas, objavila nakladnička kuća Libricon. U njoj nema smrzavanja i izgladnjivanja, opasnih predatora, borbe na život i smrt… Sve se svodi na promatranje prirode i našu ideju boravka u njoj, promjenu godišnjih doba, ljepotu i postojanost prirodnih elemenata koji nam tako lako promaknu dok smo ”u lovu na veliki cilj”.

Autor u knjizi ponavlja mali, jednostavan ritual – jednom mjesečno, 12 puta tijekom godine, nakon radnog dana napušta grad (u njegovom slučaju to je Oslo), odlazi u Nordmarku, prespava u šumi, svaki put kraj istog jezerca, a sljedećeg jutra vraća se na posao. Jednu večer postaje mu tako hladno da kući odlazi prije svitanja, a na jedan izlet čak vodi i tad četverogodišnjeg sina. Krećući se istim stazama, Ekelund svaki mjesec pozdravlja isto drveće i kamenje te sve više cijeni njihovu postojanost, tihu i nenametljivu ljepotu.

I pritom se pita – kako se u današnji svijet uklapaju oni koje vole malo biti i sami, koji nemaju društvene kapacitete koji nam se svakodnevno nameću? ”Godina u šumi” nije knjiga namijenjena isključivo ljubiteljima prirode – jer u njoj će se lako prepoznati svatko ponaosob. A Torbjørn Ekelund svoje hvaljeno djelo uskoro će osobno predstaviti i u Hrvatskoj. Uoči gostovanja u Zagrebu (15. svibnja u 18 sati u KIC-u u Preradovićevoj 5 na Zagreb Book Festivalu), Rijeci (16. svibnja u 19 sati u V.B.Z. knjižari na Korzu 9) i na Ivanščici (17. svibnja u 18 sati u Planinarskoj kući Belecgrad na Festivalu Brdo knjiga), dao nam je ekskluzivan intervju i s nama podijelio svoje misli o prirodi.

Friluftsliv i allemannsretten prvi su pojmovi koje vežemo uz Norvešku. Prvi, objašnjava nam Torbjørn, u doslovnom prijevodu znači život na otvorenom, no Norvežani ga povezuju s boravkom u prirodi na općenitiji način – planinarenje, kampiranje, loženje vatre i takve stvari, dok je allemannsretten zapravo zakonsko pravo svakog norveškog građanina da slobodno putuje norveškom prirodom i ujedno snažno ograničava potencijal privatnog vlasništva nad istom. ”Meni osobno te riječi znače slobodu”, kaže autor knjige ”Godina u šumi”, koja započinje zanimljivom definicijom prirode. Ona se, naime, opisuje kao suprotnost kulturi.

”Kultura je za mene sve ono što su napravili ljudi, sve što me okružuje u svakodnevnom životu – moja obitelj i prijatelji, naša kuća, moj posao, grad u kojem živim, jezik kojim govorim, knjige koje čitam, filmovi, glazba… Priroda je sve ostalo, sve ono na što kultura ne utječe”, govori Ekelund. Pitamo ga koliko se njegov odnos prema prirodi promijenio tijekom godina, odrastanja i sazrijevanja. ”Zapravo mislim da je ostao poprilično isti. Oduvijek su me zanimali sitni aspekti prirode, to je ono što i djecu inače najviše interesira. Srećom, kod mene se to s vremenom nije mijenjalo”.

Dok se mi u Hrvatskoj često žalimo na vrijeme, smetaju nam vrućine, propuh, kiša, hladnoća ili snijeg, u Norveškoj itekako vrijedi ona dobra stara izreka ”ne postoje loše vremenske prilike, već samo loša odjeća”. No kad odeš na mikro-ekspediciju poput Torbjørnove, neminovno je da će biti teških i izazovnih trenutaka, ali i razdoblja kad je priroda osobito lijepa.

”Teško je odabrati, ali mislim da su dva najizrazitija prijelazna razdoblja, iz zime u proljeće i iz ljeta u jesen, najfascinantnija. U Norveškoj bi to otprilike bilo u travnju i listopadu. Tad možete promatrati kako se sve polako mijenja u nešto drugo, a biti u šumi u to doba godine za mene je jedno veliko iskustvo. Najizazovniji mjesec u mojoj knjizi bio je prosinac jer je mrak padao već u 16 sati, nije bilo snijega, samo kiša i sve je bilo potpuno natopljeno”.

S obzirom na to da je od njegove mikro-ekspedicije o kojoj je pisao u ”Godini u šumi” prošlo već dosta vremena (knjiga je u Norveškoj objavljena 2014. godine), zanima nas koliko ga je ona promijenila, što je naučio dok je trajala i kako na nju gleda iz današnje perspektive. ”Kao dijete uvijek sam maštao o pravim, velikim ekspedicijama, ali u odrasloj dobi shvatio sam da se to nikad neće dogoditi i da je to u redu.

I onda se rodila ideja o mikro-ekspediciji, o tome da 24 sata budem sam u šumi. Stvarno sam volio taj koncept i još uvijek ga prakticiram. To mi je dalo priliku da izađem iz svog uobičajenog života i radim nešto sasvim drugačije – i to u kratkom roku. Iako provesti noć u šumi izvan grada u kojem živim nije velika ekspedicija, osjećaj je baš takav – velik – biti usred zime sam u šatoru, u potpunom mraku, negdje u divljini, daleko od ljudi”.

Kao pisac i novinar, Torbjørn najviše vremena provodi u uredu, ali da može birati, odluka bi, kaže, svakako pala na prirodu. ”Ili kombinaciju tog dvoje. Možda dva radna dana u uredu i tri u prirodi”, otkriva nam.

U današnje vrijeme puno je skepticizma i teorija zavjere kad je riječ o klimatskim promjenama, no neupitno je da one uvelike utječu na prirodu, a time i na naše živote. Boji li se Ekelund budućnosti ili je ipak optimističan? ”Da, zabrinut sam za budućnost, ne toliko za sebe, koliko za buduće generacije. Ima puno razloga za brigu, ali nadam se i vjerujem da ćemo pronaći rješenja”, kaže nam.

Čovjek ponekad podcijeni prirodu, često je i uzima zdravo za gotovo, no takve pogreške uglavnom mu se, kad-tad, obiju o glavu poput bumeranga. S obzirom na njegovo iskustvo boravka u divljini, pitamo Torbjørna bi li se složio s tvrdnjom da za pothvate poput njegova treba imati određenu dozu straha – možda je bolje reći strahopoštovanja? ”Da, apsolutno! I sviđa mi se što to nazivate strahopoštovanjem. Mislim da je to baš prava riječ koja opisuje dubok osjećaj poštovanja prema prirodi i svim živim bićima koji dolazi automatski kad putuješ sam, kao što ja radio i opisao u knjizi. Najviše se uči iz otvorenosti”.

Nakon što je napisao knjigu ”Godina u šumi”, autor iste povremeno je nastavio odlaziti na mikro-ekspedicije, ali ne na određeno mjesto koje opisuje u svom književnom hitu. ”Ali volio bih ga ponovno vidjeti, nekad. Samo se nadam da sve izgleda točno onako kako je bilo i prije”, kaže nam.

U eri interneta i društvenih mreža čini se da su sva skrivena mjesta već odavno razotkrivena, a masovni turizam sve više pokazuje svoju lošu stranu i negativne posljedice. Mnoge popularne turističke destinacije uvode ograničenja i zabrane kako bi sačuvale svoje ljepote, no može li takav pristup uopće riješiti problem? ”Nisam siguran, ali razumijem da moraju postojati ograničenja kako bi se važna prirodna mjesta mogla zaštititi, a ne uništiti. Ono što osobno ne mogu razumjeti jest to da ljudi uvijek žele putovati na najpopularnije destinacije, a priroda je svugdje oko nas i zbilja je lako pronaći mjesta na kojima možete biti u potpunoj osami, kao što sam ja učinio u knjizi”.

Za kraj, zamolili smo Torbjørna da nam preporuči tri najbolja mjesta u prirodi Norveškoj. ”Definitivno Hardangervidda, ogromna planinska visoravan u južnoj i srednjoj Norveškoj, prekrasna za planinarenje. Tu su i otoci Lofoti u sjevernoj Norveškoj, koji su postali vrlo popularni, iz dobrih razloga. Također ću preporučiti šumsko područje Femundsmarka, smješteno na jugoistoku, blizu granice sa Švedskom. To je prekrasan krajolik za šetnju – šume, rijeke, jezera, močvare i planine u svim smjerovima – možete hodati danima, a da uopće ne vidite ljude”.