Mladi Yusaku (22) došao je s drugog kraja svijeta u Hrvatsku učiti staroslavenske jezike: “Sviđaju mi se ljudi i kultura kave i kafića!”

Postoje neki doista posebni ljudi, oni koji te fasciniraju, iznenade neobičnošću, životnim odabirom, načinom na koji gledaju i shvaćaju svijet. Neki od njih inspiriraju svojom željom za učenjem i specifičnošću svog izbora. Jedna od takvih osoba je Yusaku Kanamori iz Japana, iz Saitaime pokraj Tokija. Upoznali smo se na hodniku Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, a nakon tog susreta ostalo je upravo to – fascinacija. Što drugo i preostaje kada upoznate nekog s drugog kraja svijeta tko ne samo da uči hrvatski, nego staroslavenski?

Naravno, ne piše mu to čelu. Yusaku Kanamori ima 22 godine. Obožava bejzbol. Igrao je, napisao nam je u mailu, i to na odličnom hrvatskom, 10 godina. Općenito je to, dodaje, sport koji je jako popularan u Japanu. Studira na Kyoto University of Foreign Studies, odnosno Fakultetu za strane jezike u Kyotu, na smjeru obrazovanja japanskog jezika za strance i odsjeku ruskoga jezika. Na prijediplomskom je studiju i to na četvrtoj godini.

U Hrvatskoj, u Puli, živi već sedam mjeseci, kao student na razmjeni i na praksi poučavanja japanskog jezika, a kući se vraća u srpnju. Predstojeći odlazak mu teško pada, kaže, a želja mu je studirati na diplomskom studiju slavistike ili kroatistike, jezikoslovlje ili filologiju… No, jedno nikako ne možemo izbaciti iz glave, kako i zašto staroslavenski…

Ljubav se počela rađati prije tri godine, otkriva. „Kad sam upisao fakultet jedan profesor mi je pokazao knjigu jednog staroruskog rukopisa. Odmah sam bio oduševljen! Zato što sam u ono vrijeme već mogao čitati rusku ćirilicu, međutim nisam mogao čitati taj rukopis. Htio sam naučiti staru ćirilicu, ali još nisam znao staroslavenski i slavenske jezike”, prisjeća se Yusaku Kanamori.

A onda su se prilike i vrata samo počeli otvarati. „Kad smo učili padeže ruskoga jezika na predavanju, jedna studentica i ja otišli smo profesoru s pitanjem o padežima. Profesor je rekao da istražimo padeže i napravimo o tome prezentaciju. Dok sam istraživao, upoznao sam se sa slavenskim jezicima i staroslavenskom jezikom. Pomislio sam da bi, ako prvo naučim staroslavenski jezik (gramatiku staroslavenskoga) moglo biti lakše učiti druge slavenske jezike. Zato sam odlučio studirati (i proučavati) staroslavenski jezik“, pojašnjava.

No, na njegovu fakultetu nije bilo predavanja iz staroslavenskog jezika. Srećom, na drugom fakultetu u blizini ih je bilo pa ih je tamo slušao. „Imao sam sreću i što u Japanu postoji udžbenik staroslavenskoga jezika na japanskom jeziku, Uvod u staroslavenski jezik. Odmah sam ga kupio i počeo sam učiti staroslavenski jezik. Sadrži objašnjenje jezika, gramatiku (fonetiku i morfologiju), čitanku i mali rječnik”, dodaje.

I to je bilo to. „Polako, ali definitivno ušao sam u svijet staroslavenskoga jezika. Ali više nema povratka”, kaže. “Braća Ćiril i Metod i njihovi učenici, moravski knez Rastislav i panonski knez Kocelj, glagoljica, ćirilica, povijest jezika, gramatika… Sve me privuklo“, dodaje Yusaku Kanamori.

Na dolazak u Hrvatsku odlučio se prije godinu dana. „Dva su razloga za to. Prvi je to što su se u Hrvatskoj koristila tri pisma – latinica, glagoljica i ćirilica. To mi je jako zanimljivo. Drugi je to što moj fakultet u Japanu i Sveučilište Jurja Dobrile u Puli imaju sporazum o razmjeni studenata. Osobito je dobro za studente iz Hrvatske što mogu učiti japanski jezik, a za studente iz Japana što možemo vježbati podučavanje japanskog jezika. Mislio sam, ako ima ljudi koji uče hrvatski u Japanu pa onda ima ljudi koji uče japanski jezik u Hrvatskoj. Ja im želim pomoći”, objasnio je.

No, što se tiče jezika koji uči, zadao si je izazivan zadatak. I sam priznaje da je teško studirati takvu materiju. „Staroslavenski rukopis se pisao ovako “DOBARDANKAKOSTEVI” i ne samo to. Na primjer, riječi su često drugačije. Teško razumijem smisao čestica. Teško razumijem i gdje je početak, a gdje je kraj rečenice”, nabraja. Hrvatski jezik nije ništa lakši, kaže. „Sada idem na tečaj hrvatskoga jezika. Tamo često imam greške. Posebno su teški hrvatski glasovi Č ili Ć? DŽ ili Đ? R ili L? Meni je preteško“, pojašnjava.

Učenje ovih jezika, naravno, podrazumijeva određenu ‘žrtvu’, no stječemo dojam, to mu ne smeta. Ionako kaže da i u slobodno vrijeme čita knjige na hrvatskom ili gramatiku hrvatskog jezika. „Uglavnom, učim hrvatski tri sata na tečaju i dva do tri sata sam. A za staroslavenski sada ovisi o danu, ali dva do četiri sata u tjednu. Prije, kad sam bio u Japanu, više sam učio. Oko osam sati tjedno. Riječi su najveći i najteži izazov”, kaže.

Zanimalo nas je što mu se, osim samog jezika, još sviđa oko Hrvatske. A odgovor glasi da mu je Hrvatska dosad najdraža država. “Najviše mi se sviđa kultura kave i kafića. U Japanu nema takve dobre kulture…” kaže. No, nije samo to. Hrvati su, dodaje, uvijek ljubazni.

“Jedanput sam se upoznao s prijateljevim roditeljima. Tada nažalost nisam mogao dobro pričati na hrvatskom. Ali poslije nekoliko dana, čuo sam od prijatelja da su njegovi roditelj pitali ‘kako je on… Japanac? Je li ikad probao rakiju? Evo, imam medicu, neka popije!’ Kad sam čuo tu priču, bio sam jako sretan i pomislio sam kakvi su to dobri i ljubazni ljudi! Zato što smo bili tamo kratko vrijeme, ali oni su me zapamtili i brinuli. Imam još nekoliko sličnih priča…”, kaže.

Još jedan razlog zašto voli Hrvatsku jest i njezina bogata povijest. „Dva kneževstva, kralj Tomislav i njegov potomak, doba vojne granice, legendarni banovi… Ilirski pokret, doba Jugoslavije i konačno imate svoju državu… Želim upoznati povijest Hrvatske još bolje“, govori.

Posljednji razlog koji ga je očarao kod Hrvatske su lijepa priroda i građevine. “Žao mi je što još uvijek nisam putovao u neke druge gradove i neka sela osim u Zagreb, no vidio sam kroz prozor autobusa, isto je jako lijepo. Ali Pula i Zagreb imaju jako lijepu prirodu i zgrade. Također, izgled gradova jako se razlikuje. Mislim da se možeš osjećati kao da putuješ kroz nekoliko država u samo jednoj državi”, govori.

Dotiče se i razlika između Hrvatske i Japana. „Mislim da je u tome ‘kako ide vrijeme’. Čini mi se da u Hrvatskoj ne ide toliko brzo, a u Japanu ide brzo. Kad sam pričao s profesoricama i dekanicom filozofskoga fakulteta, dekanica je rekla ‘u Hrvatskoj, sve je polako, nije kao Japan.“ Slažem se s njom 100 posto. Jedna studentica koja je studirala u Japanu mjesec dana rekla je da je u Japanu uglavnom ‘to je to’, dok je u Hrvatskoj ‘to je ovo ili ono ili to’… Malo je smiješno i vrlo interesantno“, tvrdi.

Za kraj ga pitamo što je u planu za budućnost. Još nije siguran, no želio bi postati znanstvenik i to, na području hrvatskog ili staroslavenskog jezika ili pak profesor japanskog jezika u Hrvatskoj. “Sada kupujem puno knjiga za to. U Japanu uglavnom ne mogu kupiti knjige na hrvatskom jeziku… Ljudi koji uče strane jezike, često kažu nešto slično, ali svejedno bih htio to reći. Želio bih biti kao most između Hrvatske i Japana. Ako bih mogao… Ovaj put, naravno, nije lakši. Ali to želim”, kazao je Yusaku Kanamori.