Provela sam deset dana u malom otočnom mjestu bez trgovine i kafića. I već maštam o povratku, takav odmor malo što može nadmašiti!

Samo da mi je putovati, maknuti se iz Zagreba, makar na dan ili dva… To je oduvijek bila moja filozofija. Nije važno hoću li na sjever ili jug, istok ili zapad, u razvikane turističke destinacije ili one koje većina izbjegava i smatra pomalo dosadnima. Od spavanja u hostelima s potpunim strancima, sobama s kuhinjom i kupaonicom koje se dijele s drugim gostima do odličnih apartmana u kojima se osjećaš bolje nego u vlastitom domu… Isprobala sam sve, ali jedna stvar uvijek je ostala ista – ljeto na hrvatskoj obali ne bih mijenjala ni za što na svijetu! A nakon što sam 15 godina provela u istom gradu u srednjoj Dalmaciji, 2018. nešto se u meni prelomilo. Odlučila sam krenuti na otoke, svake godine obići ću barem dva, makar i sama! I to sam napravila. Jesam li požalila? Nipošto!

Lastovo, Korčula, Vis, Mljet, Susak, Silba, Ilovik, Lopud, Šolta… Svaki od njih ima svoje čari, a ovog kolovoza na red je napokon došla i Rava. Apartman u Maloj Ravi rezervirala sam još početkom godine, a kad je sestrična, koja je trebala ići sa mnom, u međuvremenu promijenila posao i ostala bez godišnjeg odmora, malo me štrecnulo. Znala sam da idem u minijaturno mjesto u kojem nema niti trgovine niti kafića, a deset dana bez društva nije baš malo i definitivno nije za svakoga.

No raspoloženje mi se popravilo čim sam se krenula pakirati. Kad se samo sjetim gigantskog kovčega koji sam svojedobno teglila na more, svu tu odjeću, šminku, kozmetiku… Na Ravi vam ne treba ništa od toga! Nešto malo ”prnja” za plažu, kako danas od milja zovem svoju klošarsku odjeću za ljetovanje, hrpa knjiga i to je to! Naravno, ponijela sam i dosta hrane koja može stajati, a ako mi nešto i zatreba, znala sam da uvijek mogu skoknuti do Vele Rave, u kojoj se nalazi jedini dućan na otoku.

Nakon noćne vožnje autobusom do Zadra, u osam sati ukrcavam se na brzi brod za Ravu. Ušuškana u zagrljaju između Iža i Dugog otoka, dočekala me raširenih ruku nakon dva sata ugodne plovidbe. U luci je parkirano svega nekoliko automobila, no nitko ih zapravo ni ne koristi. Mještani se, naime, po mjestu voze u simpatičnim traktorima. Jednim takvim po mene je došao i moj gazda, no vjerovali ili ne, uspjeli smo se mimoići, čak i u minijaturnoj Maloj Ravi!

Šetnja do kuće u kojoj sam odsjela nije trajala ni dvije minute, na putu vidim šarmantnu i lijepo uređenu rivu s privezanim brodicama, dječje igralište, spomenik žrtvama fašističkog terora i jednu konobu. Na svakom koraku mace, tu i tamo pokoji pas samošetač, koji se putem okupa i vrati kući. To je život! Nema buke, stresa, prometa, rijeke turista!

Pogled s terase mi je fantastičan. Ispred i oko mene raštrkane kućice i prekrasno plavo more do kojeg mi treba 30-ak sekundi. I tad shvaćam da zapravo nisam trebala nositi ni ono malo ”prnja” za plažu jer u Maloj Ravi se do prvog mola hoda u kupaćem kostimu, dok će se oni malo sramežljiviji eventualno ogrnuti ručnikom. U međuvremenu saznajem da je u mjestu donedavno postojala još jedna konoba, no ista je u međuvremenu zatvorena pa se sav društveni život odvija u jedinoj ”Delliciji”. Ondje se pije jutarnja kava, a popodne i navečer slobodnog mjesta gotovo da i nema.

U Maloj Ravi svi se međusobno znaju. Svako novo lice pozdravlja se u prolazu i taj osjećaj prihvaćenosti i jedinstva ovaj dragulj od otoka u zadarskom arhipelagu čini toliko posebnim. Na plaži si sam, prilaze ti samo galebovi i gnjurci, a ono malo turista koje i sretneš, prijateljski će ti mahnuti i samo nastaviti dalje, do svog ”privatnog” komadićka ravskog netaknutog raja.

Mjesto je posebno lijepo navečer, kad se upali javna rasvjeta. Sve je mirno i tiho, tek tu i tamo čuje se glazba s nekog usidrenog broda, zveckanje pribora za jelo i smijeh zadovoljnih gostiju iz jedine konobe. U takvom opuštajućem ambijentu na spavanje se ide u 22 sata. Jedno je sigurno, izreka ”umorio sam se od silne ljepote” na čarobnoj Ravi dobiva potpuno novo značenje!

Tu i tamo stiže mi poruka od znatiželjnih prijatelja. Mnogi od njih nikad nisu ni čuli za moj novi otok, ali znaju da u mom mjestu nema dućana. ”Nije li ti dosadno? Samo mi nemoj reći da gladuješ”, zafrkavaju me. Dođe mi da im ni ne odgovorim, samo mi kvare zen kakav već dugo nisam osjetila! Već imam velike planove, jedan dan ići ću brodom do Malog Iža, drugi do Velog Iža, a odvažit ću se i na 30-minutnu šetnju do Vele Rave. To planiram već u ponedjeljak, no baš taj dan jedina trgovina na otoku ne radi… Inače je otvorena samo do 14 sati, a sat vremena hodanja po kolovoškom zvizdanu baš i nije mačji kašalj.

Ma nema veze, tješim se, kupovinu mogu obaviti i na Ižu! Svejedno krećem prema Veloj Ravi, u cik zore. Hodam jedinom cestom na otoku i u tih pola sata srećem samo djelatnika komunalnog poduzeća koji kraj mene prolazi u svom traktorčiću s prikolicom. Priroda koja me okružuje nestvarno je lijepa. Rava je brdovita i začuđujuće zelena, prepuna smokvi, rogača, badema, breskvi, šljiva, kupina, borovnica, šipka, naranči, limuna, mandarina, oraha, ali i kamenih zidova te terasastih plodnih polja. Osluškujem zvukove i mirise prirode i začas stižem u ”Centar Svita”.

Jer upravo tako zovu stari dio Vele Rave, smješten na 82 metra nadmorske visine. Ondje su škola u kojoj, nažalost, više nema učenika, župna crkva s grobljem koje gleda na more i uljara, a glavna zvijezda mjesta je središnji trg Kolešće, tj. ”Centar Svita”. Rava se, naime, prema drevnoj legendi nalazi u središtu Zemlje iz kojeg se podzemnim kotačima pokreće čitav svijet. Odatle i potječe omiljena otočna izreka “Ki ni vidi Rave, ni vidi Svita”.

Spuštam se do novijeg dijela naselja. Šetnica uz more je veličanstvena, gužve ni ovdje nema. Odlučujem ostati do zalaska sunca. Jurim u dućan, častim se sladoledom, kupujem i zalihe piva za doma. Lako je ”raspištoljiti” se kad si šest dana živio bez shoppinga! U međuvremenu mi je stigla i prijateljica, ostat će sa mnom četiri dana i lakne mi kad vidim koliko je i ona oduševljena Ravom. Već se naveliko šalimo da ćemo doživjeti pravi kulturološki šok kad se krajem tjedna prebacimo na drugi, puno razvikaniji i ”turističkiji” otok, Vir. Ali zasad uživamo u svom malom raju.

Ne možemo se načuditi činjenici da su gosti na Ravi mahom stranci. Slovenci, Talijani, Mađari, Šveđani, Nijemci, Česi… A mnogi Hrvati ni ne znaju da Rava uopće postoji! Gazda u čijem apartmanu boravimo kaže nam da mnogi smještaj za sljedeću godinu rezerviraju čim stignu. Nakon deset dana na otoku, to me više nimalo ne čudi. Rava je zbilja san snova! Toliko ljepote na površini od svega 3,63 kvadratna kilometra, na kojoj živi 100-tinjak stanovnika, malo gdje se viđa… Ostani mi ovako autentična i veličanstvena i ono najvažnije, čuvaj mi komadić srca koji sam ti ostavila. Do skorog viđenja, najdraža i najljepša Ravo!