Ovaj hrvatski grad nekoć je bio samostalna država! Imao je predsjednika, zastavu, novac i vlastite poštanske marke

Zamislite grad u današnjoj Hrvatskoj koji je početkom 1920-ih imao vlastitu vladu, zastavu, poštanske marke i novac u optjecaju. Grad čije su neovisno postojanje prihvatile i podržavale neke od najmoćnijih država toga vremena poput SAD-a, Francuske i Velike Britanije. Zvuči prilično nevjerojatno, ali upravo je Rijeka Rapallskim ugovorom iz 1920. proglašena slobodnom i neovisnom državom. Njezina je državnost pravno trajala do veljače 1924. godine, premda je stvarna autonomna vlast bila znatno kraća i obilježena stalnim političkim sukobima.

Nakon Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Rijeka se našla u iznimno složenom položaju. Za grad su se sporile Kraljevina Italija i novonastala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, dok velike sile na Pariškoj mirovnoj konferenciji nisu uspijevale pronaći rješenje koje bi zadovoljilo obje strane. U gradu su se smjenjivale različite uprave, a politička napetost iz dana u dan postajala je sve veća.

U takvu je Rijeku 12. rujna 1919. sa skupinom naoružanih dragovoljaca i pobunjenih talijanskih vojnika ušao pjesnik, ratni heroj i pustolov Gabriele D’Annunzio. Preuzeo je vlast u gradu, a 8. rujna 1920. proglasio Talijansko namjesništvo Kvarnera, poznato pod izvornim nazivom Reggenza Italiana del Carnaro.

Za D’Annunzijevo namjesništvo izrađena je Kvarnerska povelja, neobičan ustavni dokument čiji je temeljni nacrt napisao revolucionarni sindikalist Alceste De Ambris, dok ga je D’Annunzio preradio i dao mu poetski karakter. Dokument je za svoje doba sadržavao niz naprednih ideja. Propisivao je jednakost građana bez obzira na spol, rasu, jezik, društveni položaj i vjeru, predviđao politička prava žena te jamčio slobodu mišljenja, tiska, okupljanja i vjeroispovijesti. U njemu su se spominjale i socijalna pomoć u slučaju bolesti i nezaposlenosti te skrb za građane u starosti

Najneobičnija odredba nalazila se u 64. članku, u kojem je glazba proglašena društvenom i religijskom ustanovom. D’Annunzio je glazbi i umjetnosti namijenio važno mjesto u javnom životu, jer ih je smatrao sastavnim dijelom političke zajednice.

Istodobno su njegov kult vođe, militarizam, masovni govori, politički rituali i teatralne ceremonije najavili neke elemente koje će poslije preuzeti talijanski fašizam. Zbog toga ga povjesničari često navode kao jednog od Mussolinijevih prethodnika, iako je Kvarnerska povelja sadržavala i ideje koje se ne mogu jednostavno svrstati u fašističku ideologiju.

D’Annunzijeva vlast nije dugo trajala. Italija i Kraljevina SHS potpisale su 12. studenoga 1920. Rapallski ugovor, kojim su prihvatile potpunu slobodu i neovisnost Države Rijeka. D’Annunzio je sporazum odbio priznati i proglasio ratno stanje prema Italiji.

Regularne talijanske snage napale su njegove položaje tijekom posljednjih dana prosinca 1920. godine. U sukobima poznatim kao Krvavi Božić sudjelovale su kopnene snage i ratna mornarica, koja je granatirala dijelove grada i D’Annunzijevo zapovjedno središte. Nakon nekoliko dana borbi D’Annunzio je pristao odstupiti, a Rijeku je napustio u siječnju 1921. godine.

Nakon njegova odlaska počelo je stvarno uspostavljanje Slobodne Države Rijeke, na talijanskom Stato Libero di Fiume. Održani su izbori, formirana je skupština, a na čelo države došao je autonomist Riccardo Zanella. Program autonomaškog pokreta sažimalo je geslo „Rijeka Riječanima”, odnosno „Fiume ai Fiumani”.

Država je imala vlastitu upravu, predsjednika, skupštinu, zastavu i poštanska izdanja. U optjecaju je bila riječka kruna, nastala pečaćenjem nekadašnjih austrougarskih novčanica. Za novu državu pripremao se i poseban ustav, ali zbog stalnih političkih sukoba nikada nije stabilno usvojen i proveden.

Bila je to država na svega dvadesetak četvornih kilometara, ali s velikim simboličkim značenjem. Rijeka je stoljećima uživala poseban politički i upravni položaj, još od 1779. godine, kada je postala corpus separatum, zasebno tijelo povezano s ugarskom krunom. Ideja o širokoj riječkoj autonomiji zato nije nastala preko noći.

Slobodnu Državu Rijeku gotovo su od samog početka potresali politički sukobi između autonomaša, talijanskih nacionalista, fašista i drugih političkih skupina. U ožujku 1922. fašističko-nacionalistički puč srušio je Zanellinu vladu, koja je bila prisiljena otići u izbjeglištvo. Država je nakon toga formalno i dalje postojala, ali više nije imala stabilnu i neovisnu vlast na svojem teritoriju.

Konačni rasplet stigao je 1924. godine. Rimskim sporazumima, potpisanima 27. siječnja, Rijeka i njezina glavna luka pripale su Kraljevini Italiji, dok je Kraljevini SHS potvrđen suverenitet nad Sušakom te lukama Baroš i Delta. Sporazumi su stupili na snagu 22. veljače 1924., čime je Slobodna Država Rijeka službeno prestala postojati.