Boris i njegova obitelj u okolici Zagreba proizvode 100 tona šampinjona godišnje: “Bez problema ih sve prodamo!”

Ako ste kupili paket šampinjona u trgovini ili u nekoj pizzeriji naručili miješanu ili funghi pizzu, velika je šansa da ste zagrizli šampinjon proizveden u Kloštar Ivaniću, na imanju gospodina Borisa Ogrizeka čija je obitelj najveći proizvođač omiljene gljive na području Zagreba i okolice, a čiji proizvodi putuju i sve do Splita. Boris se od 1996. bavi uzgojem šampinjona, a nas je zanimalo sve o njihovoj proizvodnji i uspješnom obiteljskom poslu.

U Kloštar Ivaniću nekad je postojala kompostara s dva plastenika koja je, među ostalim, proizvodila i supstrat za micelij šampinjona. Boris se u kompostari zaposlio nedugo nakon osnovne škole, proveo je tamo gotovo 10 godina, a onda je odlučio i sam primijeniti naučeno i krenuti u uzgoj šampinjona. Bilo je to prije gotovo 30 godina.

Njegova je obitelj je imala nešto iskustva s poljoprivredom, uzgajali su za svoje potrebe, pokušali nešto ozbiljnije s krumpirima, ali ovo im je bio prvi takav veći „zalogaj“. Boris nam objašnjava koliko se uzgoj promijenio od tih prvih dana, ali i koji su najveći izazovi.

“U vrijeme kad smo počeli radilo se iz prve faze komposta u kojem je stajao micelij, potom se stavljala pokrivna zemlja i slama, da bi se s vremenom stvorio plod. Gljiva spremna za branje dolazila je nakon 34 dana. Onda su došle nove faze komposta koje inkubiraju micelij i proces je skraćen na 21 dan, a danas nabavljamo suvremeni, potpuno spreman kompost iz Njemačke i gljive možemo brati nakon samo dva, tri dana,“ opisuje nam Boris napredak tehnologije u uzgoju gljiva.

No ta priča dovodi nas do još jednog detalja. Nekad je kompostara postojala i u Kloštar Ivaniću i u Garešnici, a danas u Hrvatskoj nema nijedne i moraju sve uvoziti što znatno poskupljuje i otežava proces. Kako gljive zahtijevaju točno određenu temperaturu i uvjete, nekad su radili samo zimi, nisu gljive imali tijekom cijele godine. Ali uložili su u hlađenje, silos i sada rade 365 dana u godini. U proizvodnju su uključeni i njegova supruga Gordana i sin Kristijan, a imaju zaposlene još tri osobe.

„Počeli smo s 20 tona godišnje, a danas na tržište izbacujemo 100 tona. Ne bavimo se maloprodajom već sve prodajemo na veliko otkupljivačima, a oni dalje distribuiraju, trgovinama, restoranima, pizzerijama…,“ kaže Boris, koji s plasmanom nema nikakvih problema.

„Ako imaš kontinuitet, bilo kakva prodaja u poljoprivredi nije problem. Sve što imate cijelu godinu bez problema će naći kupca, ali ne možete nešto imati dva mjeseca, pa onda ne, otkupljivači moraju moći računati na vašu robu,“ objašnjava Boris. Otkupne cijene ne prate, dodaje ipak i jedan problem, porast svih troškova proizvodnje, prijevoza i radne snage, pa se ponekad pita zašto su toliko uporni i ne odustaju.

OPG Ogrizek nema planova za širenje, ali obitelj nastavlja raditi okružena sa tisućama snježnobijelih šampinjona. A većina onih koji u njihovom proizvodu uživaju ni ne znaju koliki se trud i ljubav krije u malom obiteljskom pogonu u Kloštar Ivaniću iz kojeg stiže njihov ručak.