Jedini umjetni otok na Jadranu krije crkvu koju nazivaju malom Sikstinskom kapelom. Do njega možete stići brodom

Crna Gora već godinama slovi kao jedna od najprivlačnijih ljetnih destinacija u neposrednom susjedstvu Hrvatske. Dovoljno je prijeći granicu kod Dubrovnika i za nešto više od sat vožnje otvara vam se krajolik u kojem se planine spuštaju ravno u more. Budva i Sveti Stefan privlače one koji žele užurbanu rivijeru, Lovćen i Durmitor pozivaju planinare, a u srcu svega leži Boka kotorska, duboko usječen zaljev koji svojim strmim planinama podsjeća na norveške fjordove. A upravo tu, među impresivnim liticama i kamenim gradićima, skriva se mjesto kakvog nema nigdje drugdje na Jadranu.

Pred Perastom, jednim od najljepših baroknih gradića čitave obale, na vodi počivaju dva otočića. Jedan je Sveti Juraj, prirodno uzvišenje obraslo čempresima, s ostacima benediktinske opatije koja se u dokumentima spominje još u 12. stoljeću. Drugi je Gospa od Škrpjela, i taj otok ondje ne bi postojao da ga ljudi nisu, kamen po kamen, sami stvorili.

Riječ je o jedinom umjetnom otoku na Jadranu koji naraštaji Peraštana podižu već stoljećima. Prema narodnoj predaji, njegova je priča započela u noći 22. srpnja 1452. godine, kada su braća iz peraške obitelji Mortešić na goloj morskoj hridi pronašla sliku Blažene Djevice Marije. Upravo je po toj hridi, koju su mještani nazivali škrpjelom, otok poslije dobio ime. Braća su sliku odnijela kući, a kada se jedan od njih, prema predaji, po Gospinu zagovoru oporavio od teške bolesti, mještani su taj događaj protumačili kao znak da Gospa želi ostati upravo ondje, usred zaljeva.

Vraćajući se s mora, pomorci su uz hrid spuštali kamenje, a ondje su potapali i stare brodove natovarene kamenim blokovima. Procjenjuje se da je trebalo oko 220 godina kako bi se iz mora postupno oblikovao otočić površine veće od 3000 četvornih metara. Nije nastao prema nacrtu jednog graditelja, nego zahvaljujući strpljenju i ustrajnosti brojnih naraštaja koji su vjerovali da stvaraju nešto trajno.

Taj zavjet živi i danas. Svake godine, u smiraj 22. srpnja, održava se fašinada, jedan od najupečatljivijih običaja u Boki. Peraštani tada svoje barke pune kamenjem i, povezani u svečanu povorku, veslaju prema otoku kako bi uz njegove obale nasuli novi sloj kamena. Putem odjekuju stare narodne pjesme, a običaj koji seže u 1452. godinu tako se čuva već stoljećima, gotovo u nepromijenjenom obliku.

Na otoku se nalazi crkva koju mnogi nazivaju malom riznicom Boke. Današnji hram podignut je 1630. godine, a nakon teških oštećenja u potresima 1667. i 1979. više je puta obnavljan. Njegova unutrašnjost ostavlja bez daha. Zidove i strop krasi čak 68 slika Tripa Kokolje, glasovitog peraškog baroknog majstora rođenog 1661. godine, zbog čega crkvu od milja nazivaju i malom Sikstinskom kapelom. Iznad oltara čuva se čudotvorna ikona Gospe od Škrpjela, djelo kotorskog slikara Lovre Marinova Dobričevića, nastalo sredinom 15. stoljeća tehnikom tempere na cedrovoj dasci.

U crkvi se čuva i jedna od najvećih zbirki srebrnih zavjetnih pločica na svijetu, s više od dvije tisuće primjeraka. Svaka od njih nosi priču o uslišanoj molitvi, izbjegnutoj nesreći ili brodu koji se sretno vratio u luku. Među najdirljivijim predmetima ističe se vez Peraštanke Jacinte Kunić. Dok je čekala povratak supruga pomorca s dugog putovanja, više od dvadeset godina izrađivala je sliku oltara, koristeći svilu, srebrne i zlatne niti, pa čak i vlastitu kosu za prikaz frizura likova. Prema predaji, dugogodišnji i mukotrpan rad na tom djelu stajao ju je vida.

Do otoka se iz Perasta stiže brodom za svega desetak minuta, a posjet objedinjuje sve ono po čemu je Boka posebna: vjeru, umjetnost i more koje ovdje ne razdvaja, nego povezuje. Gospa od Škrpjela snažan je podsjetnik da neka mjesta ne nastaju slučajno, već zahvaljujući ustrajnosti ljudi koji su, kamen po kamen i naraštaj za naraštajem, uspjeli more pretvoriti u kopno.