Ronilac je 45 metara ispod površine mora ugledao ljudsku figuru. Ispostavilo se da uz ovaj hrvatski otok leži već 2000 godina

U antičkoj Grčkoj ljudsko tijelo bilo je jedna od najvažnijih tema kiparstva. Posebno su često prikazivani mladi atleti, idealiziranih proporcija, u trenucima prije ili nakon natjecanja. Mnogi od tih kipova izrađivani su u bronci, materijalu koji je kiparima omogućavao slobodnije pokrete i preciznije oblikovanje tijela. Međutim, veliki brončani kipovi iz antičkog razdoblja danas su iznimno rijetki. Mnogi su tijekom stoljeća pretopljeni, oštećeni ili izgubljeni, pa su neka od najpoznatijih grčkih djela poznata tek prema kasnijim rimskim kopijama. Jedan takav brončani atlet proveo je stoljeća na dnu Jadrana.

Vele Orjule leže jugoistočno od Lošinja, a okolno je podmorje roniocima dobro poznato. Prema dostupnim podacima, 1996. ondje je zaronio belgijski sportski ronilac i amaterski fotograf René Wouters. Na dubini od oko 45 metara, između dvije stijene na pješčanom dnu, ugledao je nešto što je nalikovalo ljudskom tijelu. Bio je to gotovo potpuno očuvan brončani kip visok 192 centimetra. Stijene između kojih je završio vjerojatno su spriječile da sklizne u veću dubinu. Wouters je nalaz prijavio Ministarstvu kulture, a kip je iz mora izvađen u travnju 1999. Nedostajao mu je tek mali prst lijeve ruke, dok je spoj glave s tijelom popustio, ali je glava ostala u izvornom položaju.

Kip prikazuje mladog atleta nakon vježbe ili natjecanja. Grčki su se sportaši prije tjelesne aktivnosti mazali uljem, a nakon nje znoj, pijesak i ulje s kože uklanjali posebnom zakrivljenom strugaljkom, strigilom. Takav se postupak nazivao apoxyesis, po čemu je ovaj tip skulpture dobio ime Apoksiomen. Strigil lošinjskog kipa nije sačuvan. Iako se ovakve skulpture tradicionalno opisuju kao atleti koji čiste tijelo, stručnjaci Gettyjeva muzeja na temelju bolje očuvanih primjeraka istog tipa zaključuju da položaj ruku zapravo prikazuje atleta koji je čišćenje već završio i prstima uklanja nečistoću sa same strugaljke.

Poznato je nekoliko antičkih kipova istog tipa, no lošinjski je među njima najbolje sačuvan. Ujedno je jedina dosad pronađena velika antička brončana skulptura na istočnoj obali Jadrana. Njegov najbliži poznati pandan pronađen je krajem 19. stoljeća u Efezu, ali taj je kip sastavljen od više od dvije stotine ulomaka. Dio priče o Apoksiomenu otkriven je tek nakon što je izvađen iz mora. Restauracija je donijela još jedno neobično otkriće. Brončani kip iznutra je šupalj, a u njegovoj su unutrašnjosti, među morskim sedimentom, pronađeni komadići drva, koštice voća, lišće te ostaci trava i grančica. U lijevoj podlaktici materijal je bio toliko gusto nakupljen da su ga stručnjaci prepoznali kao ostatke gnijezda malog glodavca.

Prema istraživanju objavljenom u časopisu Vegetation History and Archaeobotany, biljke su preživjele više od 2000 godina zahvaljujući rijetkom procesu mineralizacije: obložile su ih metalne soli iz bronce, osobito bakrene. Tragovi ugriza na košticama pokazali su da je u kipu, dok je još bio na kopnu, najvjerojatnije boravio mali miš. Organski ostaci poslije su poslužili i za radiokarbonsko datiranje, a Getty navodi da upravo ti nalazi podupiru dataciju lošinjskog Apoksiomena u kasnohelenističko ili rano rimsko razdoblje.

Kako je zatim završio u moru, pouzdano se ne zna. Pretpostavlja se da je bio ukrcan na brod koji ga je prevozio prema nekom od većih gradova na sjevernom Jadranu. Moguće je da je tijekom nevremena završio preko palube, možda namjerno izbačen kako bi se brod rasteretio. U okolici mjesta na kojem je pronađen nisu otkriveni ostaci brodoloma koji bi dali konačan odgovor. Nakon skoro dvije tisuće godina provedenih u moru uslijedio je dug proces restauracije. Kip je najprije desaliniziran, a potom su stručnjaci Hrvatskog restauratorskog zavoda godinama uklanjali naslage i stabilizirali broncu. Konzervatorsko-restauratorski projekt poslije je nagrađen priznanjem Europa Nostra.

Apoksiomen je zatim izlagan u Hrvatskoj i inozemstvu, među ostalim, u palači Medici Riccardi u Firenci, Louvreu, British Museumu i muzeju J. Paul Getty u Los Angelesu. Za njegov stalni dom ipak je odabran Mali Lošinj, oko osam kilometara od mjesta na kojem je pronađen. Ondje je 2016. otvoren Muzej Apoksiomena, uređen u palači Kvarner iz 19. stoljeća. Arhitekti Saša Randić i Idis Turato sačuvali su vanjski izgled palače, a u njezinu unutrašnjost umetnuli novu čeličnu konstrukciju s muzejskim prostorima. Tako je povijesna zgrada izvana ostala prepoznatljiva, dok je iznutra dobila potpuno suvremeno lice.

Način razgledavanja Apoksiomena zamišljen je kao postupno približavanje kipu. Muzej je posvećen samo jednom predmetu, ali posjetitelj ga susreće tek nakon prolaska kroz niz prostorija koje pričaju o njegovu pronalasku, istraživanju i restauraciji. Put završava u potpuno bijeloj prostoriji u kojoj brončani atlet stoji sam, izložen tako da ga se može obići i promatrati sa svih strana. Nakon toga obilazak se nastavlja prema vrhu muzeja i kaleidoskopskom vidikovcu s pogledom na malološinjsku luku. Nakon gotovo dvije tisuće godina provedenih pod morem Apoksiomen je tako dobio cijeli muzej samo za sebe.