Aleksandar u Ludbregu uzgaja neobična stabla koja zahtijevaju gotovo beskrajno strpljenje: “Svako je poput kućnog ljubimca”

Minijaturna stabla, savršeno uređena, u plitkim keramičkim posudama znana pod imenom bonsai malo koga ostavljaju ravnodušnim. Njihov, naoko minijaturni svijet u biti je golemih razmjera i po količini truda, strpljenja i vremena, ali i znanja koje je uloženo u svako stabalce. Upravo to smo potvrdili i na savršenoj ‘bonsai adresi’, kod Aleksandra Horvata, predsjednika Bonsai udruge Sjeverozapad. Telefonski poziv zatekao ga je u rodnom Ludbregu, a njegovo javljanje značilo naš ulazak i upoznavanje s neobičnim i nadasve zanimljivim bonsai svijetom.

Aleksandra Horvata mogli bismo opisati kao čovjeka koji nosi puno šešira. Bavi se informatikom i vlasnik je grafičkog studija. Predsjednik je ludbreškog Kulturno-umjetničkog društva te, kako kaže, “nešto piše”. U biti, iza njega su dvije objavljene knjige, niz kolumni, a član je Društva hrvatskih književnika. Uz to je i obiteljski čovjek: oženjen je, ima dvoje djece i dvoje unuka te mačku. Ima i 60 godina, a u njegovu živahnom i ispunjenom životu, vrlo posebno mjesto zauzima upravo bonsai.

Po pitanju te teme pravi je znalac i enciklopedija. No, isto tako s tom vještinom, odnosno umjetnošću uzgoja minijaturnih drvaca, ima i vlastiti odnos. Čini se iz njegove priče da s bonsaijem i ne može drugačije.

„Bonsai je sada drugi put u mom životu. Prvi put je bio 80-ih godina, kada je jedan gospodin došao na ludbreške haiku susrete te dovezao drvca iz Zagreba. Neprestano je brinuo za ta drvca, upozoravao da ih ne diramo i bilo mi je zanimljivo koliko je bio brižan. Osjetio sam da ima nešto u tom odnosu”, započeo je svoju priču Aleksandar.

Zatim je i sam našao par drvaca u šumi, stavio ih u šumsku zemlju u neke tegle, no nakon godine dana sva su drvca propala. Iako je probao bonsai, shvatio je da mu se ne da više s njime baviti i zaboravio je na njega. No, bonsai je imao druge planove, mogli bismo se našaliti. Igrom slučaja, kako kaže, naletio je na bonsai forum i ponovno se zainteresirao. No, ovaj je put, a bilo je to u drugoj polovici 2000-ih, krenuo pametnije: puno je čitao, upoznao se s ljudima, dobivao dobre informacije… Samo uči i nemoj ništa raditi do proljeća, glasio je jedan od savjeta. Tako je i napravio, a na proljeće nabavio par drvaca. I od tada nije odustao.

Zanimalo nas je koliko minijaturnih drvaca ima, no odgovor je bio zamršeniji od očekivanog. U biti, Aleksandar nas je uvodio u sve intrige bonsai svijeta i pravila. “Nije sve što imamo bonsai. Imam ih oko 50, ali nisu svi izložbeni… Ne stignem se pozabaviti njima. Pronađem vremena da ih održavam, da ih zalijevam, no u jednom trenutku treba napraviti stajling, odnosno oblikovanje… “, kaže on.

Sam bonsai, objasnio je, inače potječe iz Kine, no Japan je u biti najzaslužniji za njegovu promociju. “Japanci su bonsai doveli do savršenstva i utvrdili su brojna estetska pravila, od toga da prva grana mora ići lijevo do toga koliki mora biti omjer visine posude i debljine debla te shodno tome njegove visine. Imaju i naziv za svaku stvar u bonsaiju i riječ je o tisućama pojmova… “, pojašnjava Aleksandar.

No, jedno pravilo uvijek vrijedi, bez obzira u kojem dijelu svijeta: najlakše je raditi s autohtonim vrstama. U suprotnom, ako je riječ o vrsti stabla koje nije ‘domaće’, treba mu poklanjati ekstra pažnje, a i šanse za neuspjeh su veće. „Naše domaće vrste su prilagođene klimatu, a početnicima treba ponuditi nešto što ih neće iznevjeriti ako nešto pogriješe”, govori te uz smijeh dodaje da “nije isto imati doma miceka ili iguanu”. Egzotika, naime, traži dodatno učenje.

Kaže da se autohtonih vrsta, svima uvijek najviše sviđa breza. No, ona je malo osjetljiva i nije pogodna za početnike. “Najbolji su, primjerice, poljski javor, grab, eventualno bukva ili, čisti početnički, ligustrum koji koristimo za živice, a koji će oprostiti ako ga zaboravimo zaliti. Isto tako, najbolje je presađivati u proljeće, kad se drvo budi, tada su najmanji gubici”, savjetuje.

No, bonsai je mnogo više od minijaturnog drveta. Bonsai ujedno znači i odlazak na jedno sasvim osobno putovanje. “Ono što čovjek mora dati je jedna neizmjerna doza strpljenja, a društvo danas živi jako brzo. Ta brzina zna biti pogubna jer se preslikava na sve, a ne bi se trebala i na vlastito ponašanje, da promislimo prije nego nešto učinimo. Bonsai uči strpljenju, ako to želite… Nestrpljivi ljudi ga ne mogu raditi. Drvetu treba dati vremena, treba unaprijed razmišljati, imati viziju”, kaže on. Bonsai je, dodaje, natjecanje sa samim sobom.

On osobno voli prošetati po svom vrtu, gledati u drvca i svaki je dan s njima, zbog zalijevanja. “Svako je drvo kao kućni ljubimac, ali iz biljnog svijeta”, kaže on. Ima nekoliko projekata na kojima radi i nada se da će u mirovini imati više vremena za njih. Primjerice, želi urediti dvorište kako bi na policama stajala najljepša drvca, dok bi iza visoke živice imao ‘školu za pačiće’, kako kaže, odnosno sve ‘školarce’ koje rastu i koje tek treba oblikovati, odnosno kojima tek slijedi stajling. Želio bi se isto tako više posvetiti javorima te manjim bonsai drvcima, visine od 15 do 20 centimetara.

Sviđa mu se, kao forma, i izrada minijaturnih šuma, a igra se, kaže, i sa sjemenkama. “To nije loše jer te spriječi da prčkaš po dobrim stabalcima.  Ljudi idu okolo sa škarama, no treba pustiti granu da izgleda ružno i ode i metar u duljinu i onda je kasnije odrezati. Isto tako, ako imaš samo dva drvca, ona ti ne daju mira… Igraj se radije sa sjemenkama, slaži fusione, odnosno spajaj puno tankih malih stabalaca, primjerice grabova iz šume, debelih kao olovka, i poveži ih u deblje stablo. Ne uspije svaki put, no to su igre…”, kaže.

Dotakli smo se, na kraju, i same Bonsai udruge Sjeverozapad. Ona je stasala, kaže, zahvaljujući nekolicini entuzijasta s foruma i njihovoj ideji o održavanju izložbe te, naposljetku, potrebe da njihovi napori i aktivnosti dobiju i formalni okvir. ‘Pokrivaju’ četiri županije i održavaju izložbe i radionice u gradovima sjeverozapadne Hrvatske te općenito okupljaju ljubitelje ove umjetnosti.