Posjetili smo grad nalik Rovinju koji je u samo 100 godina promijenio tri države. Na ulicama se čuju dva jezika i sve miriše na limune

Ljetni godišnji odmor proveo sam u Francuskoj, a čarobni Menton na Azurnoj obali jedno je od mjesta koje ću dugo pamtiti. Sjećam se i danas situacije u kojoj nas konobar pozdravlja s „bonjour“, za susjednim stolom ljudi naručuju tjestenine i pizze na talijanskom, a žena s balkona zgrade doziva svoje dijete riječju koja zvuči kao da ne pripada ni francuskom ni talijanskom jeziku. Italija je od Mentona doslovno na pješačkoj udaljenosti, Monako je udaljen desetak minuta vožnje u drugom smjeru, a Menton „sjedi“ točno između, kao da ni sam nije posve siguran kojoj državi pripada. A kroz povijest to mnogima i nije bilo posve jasno… Pa, za početak, idemo razjasniti tu zavrzlamu.

Stoljećima je Menton bio u posjedu obitelji Grimaldi, dakle Monaka. Onda je 1848., u godini kad je pola Europe bilo u revolucionarnom zanosu, Menton zajedno sa susjednim Roquebruneom rekao dosta. Jedan od okidača bio je, vjerovali ili ne, porez na izvoz limuna. Dva grada proglasila su se slobodnima te su ubrzo završila pod zaštitom Kraljevine Sardinije, no ta epizoda nije dugo trajala.

Naime, kada je Sardinija 1860. godine prepustila Nicu Francuskoj, stanovnici Mentona i Roquebrunea glasali su na referendumi za pripajanje Francuskoj. I u tome su uspjeli. Knez od Monaka se početkom 1861. i službeno odrekao prava na njih, a zauzvrat je dobio četiri milijuna franaka. Monako je tim potezom ostao bez najvećeg dijela svog teritorija, što objašnjava zašto je danas tako sićušan.

Cijela ta povijesna priča s Mentonom zvučala mi je neobično pa sam u jednom trenutku, dok sam ispijao svoje omiljeno ljetno piće Negroni, saznao još nekoliko dodatnih informacija. Naime, u lipnju 1940., kad je Mussolinijeva Italija napala Francusku, Menton je bio jedini veći grad koji su talijanske trupe uspjele zauzeti. Francuzi su ga prije toga gotovo potpuno ispraznili, pa su Talijani ušli u sablasno prazan grad. Preimenovali su ga u Mentone i počeli se ponašati kao da je njihov, s planovima da ga i urbanistički pretvore u talijanski grad. No, nije im uspjelo. Nakon talijanske kapitulacije u rujnu 1943. grad su preuzeli Nijemci, a onda je 1944. oslobođen i vratio se Francuskoj. Ako zbrojite sve ove promjene vlasti, od 1848. do 1943. Menton je u stotinjak godina živio pod Kraljevinom Sardinijom, Francuskom i Italijom, a da ne spominjemo Monako s kojim je sve počelo…

Iako nisam ljubitelj uspoređivanja gradova jer svaki od njih ima ono nešto svoje, poveznica s Rovinjom mi je pala na pamet čim smo ugledali staru gradsku jezgru dok smo joj se približavali iz smjera Italije. Kuće boje breskve, okera i blijedog limuna naslagane su jedna na drugu uz brijeg, a na vrhu se uzdiže zvonik crkve koji se vidi iz svakog kuta grada. Zamijenite svetog Mihovila svetom Eufemijom i gotovo da biste mogli zaboraviti da niste u Istri.

No, sličnost s Rovinjom nije bila samo stvar mog osobnog vizualnog dojma. I Rovinj je grad koji je u dvadesetom stoljeću mijenjao države, i u Rovinju se na ulici čuju dva jezika. U Mentonu je službeni jezik francuski, ali talijanski ovdje nije „strano tijelo“ zbog blizine granice, ali i činjenice da Talijani svakodnevno dolaze na kavu, ručak i šetnju.

Ako bi morao sažeti opis grada u samo jednu riječ, onda bi to bio limun. U Mentonu limun, naime, nije „obično“ voće, nego identitet cijelog grada. Ovaj francuski ljepotan nekoć je bio najveći proizvođač limuna u čitavoj Europi, a lokalni plodovi danas imaju zaštićenu oznaku zemljopisnog podrijetla. Limun iz Mentona je blaži i manje kiseo od onih na koje smo navikli u Hrvatskoj, s debelom mirisnom korom, a uzgaja se i danas na strmim terasama iznad grada na kojima se baš sve radi ručno.

Kako objašnjava Turistička zajednica Mentona na svojim službenim web stranicama, sve je počelo krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća kada je jedan hotel u svom vrtu priredio izložbu cvijeća i agruma, a potom je, 1934. godine, rođen je „Fête du Citron“, festival limuna koji se održava svake veljače. Za to vrijeme vrtovi Biovès napune se golemim skulpturama složenima od desetaka tona limuna i naranči, a gradom prolaze povorke alegorijskih kola. Ako vam se putovanje poklopi s festivalom, računajte na gužvu, jer dolazi na stotine tisuća posjetitelja. Mi smo došli u kolovozu, ali limun je svejedno bio posvuda: u pekarama, na policama s pekmezima, u likerima i u kolačima. Teško je bilo otići bez barem jedne staklenke, ali i nekoliko zanimljivih magneta.

Druga polovica devetnaestog stoljeća donijela je Mentonu novu slavu. Engleski liječnik James Henry Bennett napisao je knjigu o blagoj klimi njegove obale i Menton je preko noći postao lječilište za bolesnike od tuberkuloze. Za njima su stigli britanski i ruski aristokrati, gradile su se vile, hoteli i palače, a 1882. ovdje je boravila i kraljica Viktorija. Rusi su iza sebe ostavili i pravoslavnu crkvu.

Menton je i danas na glasu kao najtopliji kutak Azurne obale zimi, jer ga planine u zaleđu štite od hladnih vjetrova. To se osjeti u vrtovima, kojih ovdje ima neobično mnogo. U vrtu palače Carnolès, nekadašnje ljetne rezidencije knezova iz Monaka, nalazi se najvažnija zbirka agruma u Francuskoj.

A poveznicu s Mentonom ima i Jean Cocteau, poznati pjesnik, slikar i filmaš koji se zaljubio u ovaj grad. Njegov muzej, temeljen na zbirci kolekcionara Séverina Wundermana, jedan je od razloga zašto ljubitelji umjetnosti ovdje svraćaju i van udarnog dijela turističke sezone. Cocteauov potpis nosi i dvorana za vjenčanja u gradskoj vijećnici, pa ovdašnji mladenci izgovaraju sudbenosno dan okruženi njegovim crtežima.

Menton je savršena ideja za putovanje ako želite posjetiti Azurnu obalu i ako vam je Nica prebučna, a Monako preskup. Vlakom je dobro povezan s ostatkom rivijere, a Ventimiglia je odmah iza granice, pa jutro možete započeti francuskim croissantom, a ručati na talijanskoj tržnici. Kad se navečer vratite u staru jezgru i pogledate kako sunce boji fasade u narančasto, shvatit ćete zašto nam se stalno vraćala ista misao. Da nije francuskog natpisa na pekari, kunemo se da bismo cijeli vrijeme mislili da smo u Rovinju.