Popeli smo se na kamenu glavu uspavanog diva: ova hrvatska planina krije vještice, duboke jame i helidrom tik ispod vrha

Pijemo kavu u Ogulinu, na terasi tik uz ogromnu rupu u zemlji, a u daljini jasno vidimo obrise našeg glavnog odredišta za taj dan. Iz guste šume viri kamena „glava“, visina ne izgleda bezazleno, ali cijeli prizor je prekrasan i jedva čekamo postati dio te šume i zakoračiti na ogoljeni vrh. Sjedimo, dakako, uz fascinantni Đulin ponor, a topli jesenski dan odlučili smo provesti na Kleku, planini koja osim prekrasne prirode, koja će nam uskoro priuštiti i prilično znoja, krije i bezbroj priča koje istraživanje čine još uzbudljivijim. Dovršavamo kavu, sjedamo u auto i vozimo još 10-ak minuta do sela Bjelsko, iz kojeg kreće naš uspon.

Gledan iz daljine, Klek ima oblik koji je teško zamijeniti s bilo kojom drugom planinom. Stjenovita glava koja strši iz šumovitih padina, s još nekoliko kamenih gromada par stotina metara dalje, iz daljine podsjeća na diva koji je legao da odspava. Vjerojatno upravo zbog tog zanimljivog izgleda, Klek je oduvijek bio predmet priča, legendi i narodnih predaja, koje je najbolje istražiti upravo na stazi do vrha. Uostalom, govorimo o planini koja se povezuje s vješticama, koja je toliko važna da se našla na grbu Hrvatskog planinarskog saveza i smatra se kolijevkom hrvatskog planinarstva. Pa nije li to nešto što vrijedi doživjeti barem jednom u životu?

U selu Bjelsko parkiramo auto, lokaciju nije teško naći, a i označena je na Google kartama. Naša kava u Ogulinu možda je malo predugo trajala pa u nedjelju oko 10 sati lovimo jedno od posljednjih mjesta. Ljudi ima, ali neusporedivo je to s našom Medvednicom, planinom čije najpopularnije staze nedjeljom znaju izgledati poput špice u Bogovićevoj.

Od ceste i improviziranog parkirališta samo nas nekoliko koraka dijeli od staze i mira šume. Počinjemo se penjati, staza je šumovita i shvaćam da bi na njoj čak i ljeti bilo ugodno. Uz stazu na nekoliko mjesta nailazimo na poučne ploče s kojih saznajemo više o flori i fauni planine, a kasnije se pojavljuju i table s legendama koje ću vam prepričati kasnije. Zastati i pročitati nešto zanimljivo s table? Odličan izgovor za malu pauzu na usponu!

Staza je odlično markirana, kad jednom skrenete s makadama u šumu do vrha se praktički ne možete izgubiti. Vidjeli smo jedino da su neki promašili sam ulazak na stazu: makadam nastavlja ravno, a putokaz za stazu nacrtan je na stablu pa pazite da vam ne promakne. Na stazi su, osim poučnih tabli, na nekoliko mjesta postavljene klupice i odmorišta, divni podsjetnik da smo ovdje da uživamo, a ne da se natječemo tko će prije stići na cilj.

Staza Bjelsko – Klek najpopularniji je put do vrha. Duga je ukupno 3 kilometra u jednom smjeru, od čega oko dva kilometra traje uspon do planinarskog doma, nakon kojeg se može i ne mora nastaviti prema samom vrhu. Malo prije doma nailazimo na znak da ulazimo u „vještičje carstvo“, uz praktičnu napomenu da u domu nema koša za smeće i da sav svoj otpad valja ponijeti u nizinu. Nekoliko metara prije doma nalazi se i jedan od brojnih prekrasnih vidikovaca s kojih se pruža pogled na okolna sela i Ogulin u daljini. Na ovom je mjestu fotografija gotovo obavezna.

Mi od doma odmah krećemo prema vrhu, a pauzu u domu ostavljamo za povratak. Staza nakon doma, naime, postaje sasvim drugačija, a Klek počinje djelovati mnogo ozbiljnije od planine visoke tek nešto više od 1100 metara. Teren postaje kamenitiji i strmiji, stabla polako zamjenjuju stijene. Penjemo se uz kamen, pridržavamo za postavljene sajle, put je zanimljiv i uzbudljiv, ali traži oprez i malo bolju fizičku kondiciju. Izašli smo iz šume, pa se oko nas otvaraju sve ljepši i ljepši pogledi na okolici, a najljepši nas čeka na cilju, na kamenoj glavi uspavanog diva.

Uspon od doma do vrha ne traje predugo. Najviše vremena odlazi nam na propuštanje drugih planinara jer se na stijenama nemoguće mimoići. Nakon zadnjeg strmog uspona, stižemo na helidrom, s kojeg se jasno vidi vrh od kojeg smo sad udaljeni tek par koraka. Da, helidrom, na vrhu planine. Ravna ploča koja kao da čeka da na nju slete vanzemaljci bila nam je idealno mjesto za pauzu prije spusta jer je sam vrh tog dana bio pun planinara. A otkud uopće helidrom tik ispod vrha jedne planine? Izgrađen je 1997. radi lakšeg pristupa objektu MUP-a na vršnom području, a u to vrijeme u planinarskoj zajednici nije dočekan s odobravanjem. No danas su svi na njega navikli i nekako kao da je oduvijek tu.

Tik ispod helidroma skrivena je jama, duboka 53 metra i tlocrtno duga 38 metara. Ulaz joj je smješten na 1162 metra nadmorske visine i najviša je jama u Karlovačkoj županiji. Ali ne i jedina jama na Kleku! Duga se zanimljiva jama nalazi kod planinarskog doma, prema kojem taman, nakon kratke pauze, započinjemo svoj spust. Ta se jama zove Vještičja jama, a otkrivena je i istražena tek prije dvadesetak godina. Na površini izgleda kao još jedna pukotina u kršu, no ispod nje otvara se prostor dubok čak 133,5 metara.

Povezanost Kleka i vještica jedna je od najpoznatijih i najdugovječnijih hrvatskih usmenih predaja, duboko utkana u povijest i kulturu ogulinskog kraja. Narodna predaja kaže da se tijekom olujnih noći, točno u ponoć, na samom vrhu Kleka okupljaju vještice, vile i vilenjaci iz cijeloga svijeta. Dok promatramo Klek, jasno nam je zašto stoljećima bio idealna kulisa za priče o nadnaravnom. Kad se spusti magla, zapuše vjetar ili se gole stijene izgube u oblacima, lako je razumjeti zašto su ljudi zamišljali da se upravo na njegovu vrhu u olujnim noćima okupljaju vještice.

Sam planinarski dom smjestio se na maloj zaravni ispod vrha. Njegova je gradnja počela 1954., a svečano je otvoren četiri godine poslije. Otvoren je svakog vikenda i u njemu se može popiti kava ili rakija, kupiti osvježavajuće piće, postoje i toalet i klupe za odmor, ali hrane nema pa računajte da je trebate ponijeti. Baš kao i, podsjećamo na onaj natpis na dolasku, sve svoje smeće kad dom napuštate. Nama je pauza dobro došla prije nego smo se odmorni i laganih nogu krenuli spuštati natrag prema autu.

Staza od Bjelskog do vrha Kleka smatra se laganom jer nije dugačka, i na njoj ćete zaista sresti brojne obitelji s djecom, umirovljenike… No to ne znači da nema uspona. Vrh Kleka nalazi se na 1181 metara nadmorske visine, a Bjelsko na oko 630 metra. Razliku ćete morati ispenjati snagom svojih nogu jer do vrha ne vodi cesta. Prosječni nagib je oko 24 posto, pa ipak računajte da ovo nije samo lagana šetnja šumom.

Do planinarskog doma ima oko dva kilometra, a od doma do vrha još kilometar, tako da smo na cijelom izletu, zajedno sa spuštanjem, prešli samo šest kilometara. Ali zbog čarobnog krajolika, uzbuđenja zbog penjanja po stijenama, priča o jamama i vješticama, čak i helidroma na vrhu planine cijeli nam se izlet činio puno duži i sadržajniji.

Ono što nam se posebno svidjelo kod Kleka, koji je sam po sebi bio zanimljiva i uzbudljiva destinacija, je činjenica da se nalazi tik uz Ogulin. A taj nas grad, koliko ga god puta posjetili, uvijek iznova oduševi. Već spomenuti Đulin ponor, lijepi Stari grad, odlična pizza u pizzeriji Antica, pa palačinke u hotelu Frankopan… Da, definitivno smo nadoknadili sve kalorije potrošene na usponu i nimalo ne žalimo. Ogulin i Klek toliko su zanimljivi i inspirativni da se sigurno ponovo vraćamo.