Gdje se nalazi najpoznatiji hrvatski stećak koji je obišao svijet? Ne zna se kome je točno posvećen, no ponosno nosi nadimak “Putnik”

Bio je u Budimpešti, putovao do Sarajeva, posjetio je čak i Pariz. Iako je naizgled tek veliki, stilizirani komad kamena, riječ je o stećku nevjerojatne priče i bogate povijesti koji ponosno nosi nadimak “stećak putnik”. Sad je već duže vrijeme na jednom mjestu i fascinira posjetitelje Imotske krajine. Naći ćete ga u blizini Zagvozda, ako krenete cestom koja vodi prema Šestanovcu. Pored zaseoka Bartulovići dočekat će vas “stećak putnik”, službenog imena Vukov greb. Eh, da može pričati, kakve bi nam sve tajne i avanture mogao prenijeti…

Jedan od najpoznatijih stećaka u Imotskoj krajini, ali i cijeloj Hrvatskoj, ima iza sebe dosta godina, ali i kilometara. I slave. Baš kao i mnogi Zagvožđani, obišao je nekoliko europskih gradova. Stećak putnik izlagan je, kao predstavnik srednjovjekovne umjetnosti Krajine, na izložbama u Parizu 1963. godine, Sarajevu 1970. te, naposljetku, u Budimpešti 1972. godine.

No, prije nego se dotaknemo specifičnih detalja vezanih uz njega, što je to uopće stećak? Hrvatska enciklopedija definira ih kao srednjovjekovne kamene nadgrobne spomenike, poznate i pod nazivom bilizi, kami (kamenovi) te mramorovi. Nastajali su u razdoblju od 12. do 16. stoljeća, a nalazimo ih u Bosni i Hercegovini, i to čak 60 tisuća, zatim u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. U Hrvatskoj ih ima oko 4400, u Srbiji 300 manje, a u Crnoj Gori oko 3500. U sve četiri države zabilježeno je oko 3300 lokaliteta sa stećcima.

Od tog broja lokaliteta njih 400 se nalazi u Hrvatskoj, nastavlja dalje Hrvatska enciklopedija, i to njih najviše u zaleđu dalmatinske obale, od Konavala do sjeverne Dalmacije te mjestimice u Lici. Ima ih i u Slavoniji, na području Daruvara, Pakraca i Požege, a iznimno su česti u okolici Dubrovnika, oko ušća Neretve, u makarskom primorju te Vrgoračkoj, Sinjskoj i, kao što je očekivano s obzirom na ‘putnika’, u Imotskoj krajini. Važno je naglasiti da je oko 28 nekropola stećaka – i to 20 iz BiH, tri iz Srbije i tri iz Crne Gore te dvije iz Hrvatske upisano 2016. godine i na Popis svjetske baštine. U Hrvatskoj ti su UNESCO lokaliteti Sv. Barbara u Dubravki u Konavlima te Crljivica kraj Ciste Velike u Imotskoj krajini.

Stećci dolaze u različitim oblicima. Dijele se na položene, u koje primjerice spadaju ploče i sanduci, ali i uspravne, među kojima se ističu četvrtasti stupovi ili pak križevi. Što se tiče godina, najstarijim se smatra nadgrobna ploča trebinjskoga župana Grda iz druge polovice 12. stoljeća. Isto tako, stećci su i ukrašeni, nerijetko likovima ljudi i životinja, što stvarnih što izmišljenih, a često ih krase i simbolični motivi ili pak cijele kompozicije koje primjerice prikazuju lov.

‘Stećak putnik’ izrađen je u obliku sarkofaga koji se sužava prema dnu. “Dvije uže strane urešene su spiralama koje izlaze iz zajedničke stabljike i zavijaju se svaka na svoju stranu. Na dvjema širim stranama su prikazi iz lova, gdje lovac mačem lovi dva jelena”, navodi se na već spomenutim stranicama Imotskog. Upravo uz njegov ukras, ali i ime, vežu se glavne zagonetke oko slavnog stećka putnika. Naime, ne zna se tko je točno bio Vuk, a ni zašto je motiv na njemu upravo lov na jelene jer te životinje u spomenutom području nema.

Postoji nekoliko teorija. Obje smo pronašli na ovom blogu i prenosimo ih u cijelosti. “Prema jednoj legendi Vuk je bio bogumil rođen u Bosni negdje iza neke velike planine. Imao je dvije sestre blizanke. Njegovu se kralju svidjela jedna od sestara ali se ona nije željela udati za njega te si je oduzela život. Kada je druga sestra saznala što je prva učinila i ona se ubije. Vuk se želio osvetiti kralju te je okupio manju družinu ali je ovaj za njima poslao cijelu vojsku. Vuk se spasi prelaskom u Zagvozd. U Zagvozdu je živio neko vrijeme i tugovao za “dvije Marije “. Naposljetku je kralj poslao uhode koje su ga ubile s njegovom družinom na mjestu stećka. Od tada se to mjesto zove “Kod Vukova greba”.

„Druga legenda kaže“, piše isti izvor, „da je Vuk pobjegao iz Bosne jer ga je kralj slao u rat. Neki su zapamtili da je bio bogumil (svećenik) a drugi da se radi o junaku i ratniku, a treća da je pod Vukov grob triput sahranjivano i da zadnja sahrana pripada vojskovođi Vuku koji je bio ranjen u jednom klancu na starom putu između Dubrovnika i Metkovića koji se i danas zove “Vukov klanac”. Prilikom bijega dospio je do Zagvozda gdje je od zadobivenih rana izdahnuo.“