Ljeti ne pali pećnicu, a slastice mu izgledaju kao s naslovnice: Juraj nam je dao recepte za koje trebate samo blender i zamrzivač

Postoji trenutak u svakom ljetnom danu kad se čovjek vrati s posla, ili ako ima više sreće s rijeke, mora ili iz hlada, otvori hladnjak i shvati mu se jede nešto slatko. I onda pogleda pećnicu. U kolovozu je to otprilike jednako primamljivo kao ideja o šetnji asfaltom u dva popodne. Juraj Močilac taj problem rješava tako da pećnicu jednostavno preskoči. Ovaj 33-godišnji fotograf i veganski slastičar godinama vodi Žlicu šećera, profil i blog na kojem njegove slastice izgledaju gotovo prelijepo da bi se pojele. Za Gastro kofer izdvojio je dva recepta koja se mogu raditi cijelo ljeto, a nijedan ne traži ništa osim strpljenja da odstoje.

Prvi kontakt sa slasticama Juraj pamti iz djetinjstva, kad se doma peklo za prigode i kad je uvijek bio onaj koji se motao oko pulta i pomagao. Prava priča ipak je počela kasnije. “Ozbiljnije sam počeo kuhati i izrađivati slastice tijekom studija i tad sam shvatio koliko uživam u svakom dijelu tog postupka. A kasnije je onda cijela priča poprimila malo konkretniji oblik”, kaže.

U isto to vrijeme, potpuno neplanirano, prešao je najprije na vegetarijansku, a zatim i na vegansku prehranu. Ističe da iza toga nije stajao nikakav poslovni plan ni želja da se specijalizira za određenu vrstu slastičarstva. Biljne namirnice jednostavno su bile ono što je svakodnevno imao pred sobom, pa su takve postale i njegove slastice.

Ideja o vlastitom kutku na internetu nije nastala iz želje za pratiteljima, nego iz uvjerenja da nedostaje sadržaja koji bi plant-based kuhinju približio ljudima koji o njoj ništa ne znaju. “Htio sam kreirati neki virtualni prostor kroz koji ću pokazati da veganska prehrana nije dosadna i da veganski deserti nisu bezukusni”, objašnjava. Uz recepte je došla i fotografija, njegova druga ljubav, pa Žlica šećera danas jednako toliko funkcionira kao vizualni projekt koliko i kao zbirka uputa za kuhinju. Kombinacija je to koja mu je donijela vjerne pratitelje i mjesto na domaćoj kulinarskoj sceni.

Njegove su se slastice godinama mogle probati u jednom zagrebačkom veganskom kafiću, no ta je suradnja zasad stavljena na čekanje. “Uz slastičarstvo se bavim i drugim stvarima, jednostavno ne stignem ispuniti pozamašne kapacitete koji su potrebni ugostiteljskim objektima. Ideja za neki vlastiti lokal postoji, no dotad sam dostupan za suradnju kroz evente ili narudžbe za razne prigode”, kaže.

Zato su recepti koje javno dijeli trenutačno najizravniji način da se dođe do onoga što radi. A njegovo osobno mjerilo dobrog recepta vjerojatno će prepoznati većina ljudi koji kuhaju u kolovozu: najdraže mu je spremati ono za što treba uprljati najmanje suđa.