Ručali smo u najstarijem fast foodu na svijetu! Recept za njihove slavne kobasice zna samo glavni mesar

Iako nema nekog realnog objašnjenja, osim previše pogledanih holivudskih filmova, fast food u našoj glavi obično ima kotače. Parkiran je uz neku američku cestu, tu je možda i neonski natpis, a obično neki Latinos kroz mali prozor izbacuje hotdog prije nego što ste stigli pošteno otvoriti limenku Coca-Cole. Hrana se jede s nogu ili za volanom, iz papira koji će nekoliko kilometara poslije završiti zgužvan na stražnjem sjedalu ili cesti. To je otprilike slika koju smo, ne na naš ponos, imali u Regensburgu kada su nam najavili da ćemo ručati u najstarijem fast foodu na svijetu.

Vrlo brzo smo otkrili da taj fast food nema kotače, neonski natpis ni prozor za narudžbe iz automobila. Ima kamene zidove, dimnjak, roštilj na drveni ugljen i biografiju dulju od mnogih država. Historische Wurstkuchl službeno se predstavlja kao najstarija gostionica s bratwurstom, slobodno prevedeno kobasicom za pečenje, na svijetu, dok joj se u turističkim pričama često dodjeljuje i ova zvučnija titula koju su i nama predstavili: najstariji fast food na svijetu.

Prvo što je začuđujuće jest da se gostionica smjestila na mjestu na kojem bi danas svatko s malo poduzetničke mašte vjerojatno pokušao otvoriti butik-hotel ili luksuzni restoran. Jedan od dijelova gostionice stoji tik uz Dunav, gotovo priljubljen uz Kameni most, jednu od najvažnijih regensburških znamenitosti. Ispred su jednostavni drveni stolovi i klupe, bez ijednog detalja koji bi gostu objašnjavao koliko je lokacija zapravo ekskluzivna. Dovoljno je podignuti pogled: s jedne strane rijeka, s druge stari grad, a iznad glave most koji ondje stoji od 12. stoljeća.

Unutrašnjost je tijesna i zbijena, upravo onakva kakva mora biti kuhinja koja je nekoć hranila ljude kojima nije bio potreban ugođaj, nego brz i konkretan obrok. Spomenuta terasa nastala je tek naknadno te se u međuvremenu proširila uz obalu, ali nije izgubila tu jednostavnost: stolovi su blizu jedni drugima, klupe tvrde, tanjuri bez suvišne dekoracije. Ništa ovdje ne pokušava izgledati starinski jer je mjesto dovoljno staro da si takav trud ne mora priuštiti.

Prema priči koju prenosi sama gostionica, njezini počeci sežu u razdoblje između 1135. i 1146. godine, tijekom gradnje Kamenog mosta. Uz tadašnje gradske zidine navodno se nalazila mala građevina koja je služila kao ured gradilišta. Kada je most dovršen, ured je iselio, a prostor je, prema istoj priči, pretvoren u takozvanu „Garküche auf dem Kranchen“, kuhinju kod dizalice, nazvanu po lučkim dizalicama. Njezini redoviti gosti bili su lučki radnici, klesari i ljudi zaposleni na gradnji regensburške katedrale, koji su ondje dolazili po ono što bismo danas bez mnogo razmišljanja nazvali brzom hranom.

Današnja kućica nije ista ona građevina iz 12. stoljeća; vidljivi objekt potječe iz 17. stoljeća, dok povijesni izvori potvrđuju da je na tom području ranije postojala kuhinja. Upravo je dugotrajna tradicija pripremanja hrane na toj lokaciji temelj njezine reputacije, a ne tvrdnja da su se ista vrata otvarala gotovo devet stoljeća. Ni kobasice se, koliko god legenda uz njih dobro zvučala, nisu pekle od samog početka; stara je kuhinja stoljećima bila poznata po kuhanom mesu. Bratwurst je glavnu ulogu dobio početkom 19. stoljeća. Nakon nekoliko promjena vlasnika započela je era obitelji Schricker, čiji potomci, danas pod prezimenom Schricker-Meier, mjesto vode i dalje.

Danas su središte jelovnika male kobasice koje se proizvode u vlastitoj mesnici, isključivo od svinjskog buta, prema receptu koji zna samo glavni mesar. Iz mesnice odlaze ravno na otvoreni roštilj na drveni ugljen, a poslužuju se na kiselom zelju, uz malo pecivo koje ovdje nazivaju Kipferl i neizostavni slatki senf, koji se i danas priprema prema receptu Else Schricker.

Mi smo na ručak sjeli na neugodnih 30+, u sat kada svaka pomisao na vruću hranu djeluje kao loša odluka. U takvim okolnostima čovjek spontano razvije zanimanje za lubenicu i sve što se barem nekoliko sati nije nalazilo blizu vatre. Jelo su nam zapravo naručili umjesto nas, uz obrazloženje da je to jednostavno nešto što se mora probati, bez pogovora. Malo smo se nećkali, pogotovo kad je konobar na stol spustio zdjelicu toplog kiselog zelja dok smo mi tražili samo malo povjetarca. Međutim, kobasice su mirisale toliko dobro, zajedno s malim svježe pečenim pecivima, da odustajanje jednostavno nije dolazilo u obzir.

Pomalo neobično, ali istinito. Slatki senf bio je apsolutni hit stola. Nije sladak na način zbog kojeg biste pomislili da je netko zamijenio staklenke, nego taman toliko da ublaži slanost i masnoću kobasice, dok se hren osjeti tek poslije, kratko i precizno. Sa zeljem smo bili manje uspješni, nakon nekoliko zalogaja prepustili smo ga onima s boljom kondicijom za bavarsku kuhinju usred ljeta. Bilo je toplo, izraženo kiselo i istodobno slatkasto. Šećer je čest dodatak bavarskim receptima za kiselo zelje, uz kim ili jabuku, a njegova je uloga zaokružiti kiselost nastalu fermentacijom. Nama možda to nije bio najdraži moment, ali drugi su bili oduševljeni pa ćemo pretpostaviti da nismo stekli toliku profinjenost u okusima.

Zato smo si složili vlastitu verziju ručka. Razrezali smo pecivo, u njega stavili kobasicu, dodali velikodušnu količinu slatkog senfa i sve zalili omiljenim američkim gaziranim pićem. Srednjovjekovni Regensburg i američka cesta napokon su se našli u istom kadru i tek nam je tada postalo jasno zašto se za Wurstkuchl tako lako primio naziv „najstariji fast food na svijetu“. Ima nešto duboko rustikalno u njegovom izgledu i okusu, a opet potpuno prepoznatljivo, gotovo poznato. Pomalo kao stara fotografija naspram one iste fotografije obrađene modernim alatima, oštrije, sjajnije, ali suštinski ista slika.