Najneobičniji zakon u Europi?
Ova sirotinjska jela danas se smatraju pravim delicijama i okusima nas vraćaju u neka stara vremena
Iako su danas rijetkost na našim stolovima, stara jela iz Dalmatinske zagore vraćaju nas u neka jednostavnija vremena, kada su namirnice bile skromne, ali su obroci bili obogaćeni ljubavlju i kreativnom kuhinjom naših mama, baka i prabaka. U prošlosti su mnoge obitelji živjele s ograničenim izborom namirnica, no to ih nije spriječilo da stvore jela koja su nahranila tijela i duše njihovih najmilijih. Ova jela su često bila nazivana “sirotinjska”, no mnogi znaju da je njihova jednostavnost bila čarolija koja je očaravala nepce, bez obzira na skroman budžet. U nastavku donosimo nekoliko tradicionalnih jela Dalmatinske zagore koja su obožavala i djeca i odrasli, a i danas oduševljavaju baš svakoga tko ih proba!
RIJETKE SU OBITELJI U RURALNIM PODRUČJIMA DALMATINSKE ZAGORJE KOJE U SVOJIM VRTOVIMA JOŠ UVIJEK NEMAJU ZASAĐENU RAŠTIKU
Raštika je jedna od najzdravijih namirnica koja stoluje u samom srcu Dalmacije već stoljećima, posebno u Dalmatinskoj zagori, gdje se uzgaja u obiteljskim vrtovima. Iako na kontinentu nije toliko prisutna, ova čudesna biljka, često podcijenjena, zrači svojom niskom kalorijskom vrijednošću i bogata je vitaminima i mineralima. Kako biste uživali u svim njenim blagodatima, važno ju je pravilno pripremiti.
Priprema raštike najbolje se odvija kuhanjem na pari ili u vodi, ali budite oprezni da je ne prekuhate, jer bi mogla postati gorka i izgubiti dragocjene hranjive tvari. Kada birate raštiku u trgovini, obratite pažnju na listove – birajte one čvrste, intenzivno zelene boje. S druge strane, izbjegavajte raštiku sa žutim ili smeđim listovima, jer takvi primjerci više nisu prikladni za upotrebu.
Raštika je istinska kulinarska dragocjenost koja se priprema na raznolike načine, bilo kao ukusna maneštra sa sušenim mesom ili kao izvanredan prilog uz riblje delicije. Njezina popularnost posebno procvjeta u hladnim zimskim danima kada se spoji s aromatičnom dimljenom ovčetinom, raznovrsnim korjenastim povrćem i sočnim krumpirom. Da ne zaslužuje biti zaboravljena, pokazuje i činjenica kako raštika svoje mjesto danas nalazi u jelima brojnih vrhunskih chefova diljem Hrvatske.
SOPARNIK: OD SKROMNIH SASTOJAKA DO UNESCO-VE GASTRONOMSKE BAŠTINE
Usitnjeni listovi blitve pečeni između dva tanka sloja najosnovnijeg tijesta: to je, najjednostavnije opisano, soparnik, autohtono jelo iz Poljica koje se nalazi na UNESCO-voj listi zaštićene nematerijalne baštine. Unatoč jednostavnom opisu, soparnik je ipak puno više – on je hrana i tradicija u jednom. Na području južno od Splita, u brdima iznad Omiša, gdje su danas Poljica, a nekada je bio prostor Poljičke republike, ovo se jelo priprema još od vremena Turaka, odnosno od 15. i 16. stoljeća.
Dugo je bio gotovo pa zaboravljen, no posljednjih je dvadesetak godina tradicionalna proizvodnja oživljena i više gotovo da nema svadbe i fešte u tom kraju, a da se na stolu ne nađe i soparnik. Ime je dobio po riječi sopar, što je stari naziv za pepeo pod kojim se ova delicija tradicionalno peče. Oduvijek je to bilo posno i sirotinjsko jelo. Neimaština i škrta zemlja potaknuli su Poljičanke da smišljaju razne recepte od jednostavnih i uvijek dostupnih namirnica.
Recept i način izrade prenosili su se generacijama s koljena na koljeno te se i danas u Poljcima, primjerice u selima Tugare i Gata, može vidjeti postupak pripreme kakav je bio i prije nekoliko stotina godina. U soparnik ide tek nekoliko namirnica: brašno, sol i voda za tijesto, blitva i luk za nadjev te maslinovo ulje i češnjak za premaz. Ono što ga čini tako posebnim je način pripreme, proces koji je u selima u zaleđu Podstrane i Omiša već postao prava turistička atrakcija.
PONOSNE SINJANKE SILNO BISTE UVRIJEDILI DA ODBIJETE NJIHOVE NADALEKO POZNATE ARAMBAŠIĆE!
Sinjski arambašići su autentično jelo karakteristično za sinjski kraj, čiju pripremu posebno vezujemo uz proslave Sinjske alke, Gospe Sinjske, Božića i Nove godine. Ovo jedinstveno jelo, slično sarmi, ali s brojnim razlikama, nosi duboke korijene tradicije i okusa. Njihova priprema zahtijeva pažljivu ruku i strpljenje.
Meso za punjenje nije mljeveno, već se precizno sjecka nožem, što mu daje posebnu teksturu i sočnost. Dodatak različitih vrsta sušenog mesa, muškatnog oraščića, cimeta i klinčića obogaćuje okus jela, stvarajući jedinstvenu harmoniju za nepce. Sam naziv “arambaši” vjerojatno vuče korijene iz pojma “harambaše”, vođe alkarske čete momaka.
IMOTSKA TORTA KOJA JE ODUŠEVILA CARA FRANJU JOSIPA II. PRAVILA SE ZA POSEBNE PRIGODE
Priča kaže da je čak i sam car Franjo Josip II., tijekom svog posjeta Imotskom 1875. godine, okusio ovu jedinstvenu tortu. Nakon što je doživio njezin neodoljiv okus, zatražio je recept kako bi njegovi kuhari u Beču mogli pripremiti tu istu veličanstvenost. Pa, ako danas upitate bilo koju domaćicu iz ovog kraja ili čak najzahtjevnijeg poznavatelja imotske kulinarske scene, svi će vam istaknuti Imotsku carsku tortu kao neprikosnovenu poslasticu.
U ovoj zadivljujućoj kreaciji, tijesto odiše mirisima cimeta, muškatnog oraščića i nježnog prošeka, što stvara čarobni ples okusa. To se prepliće s izvanrednim nadjevom od sočnih badema, aromatičnog maraskina i svježih citrusa. Samo pogled na ovu tortu privući će vaše oči i pobuditi želju za slatkim!
Ono što je sigurno – u Dalmatinskoj zagori baš nitko ne može ostati gladan!
