Dario svakodnevno obilazi zagrebačke parkove i bilježi prelude priče za koje ne znaju ni ljudi koji žive pokraj njih

Zbog prezimena, svi na prvu misle da je iz Dalmacije, no njegovo srce trenutačno brže kuca zbog Zagreba, preciznije zagrebačkih parkova. Dario Dalmacija je 36-godišnji novinar koji je svoje slobodno vrijeme i strast odlučio posvetiti zelenim oazama glavnog grada Hrvatske, ali i šire. Zagreb i njegovi pakovi tek su početak, kaže, i ima velike planove, no mi smo se u razgovoru s njim vratili na sam početak. Zamolili smo ga da nas uvede u svijet njegova posebnog projekta Park Atlas.

Za ovog ljubitelja, kako sam za sebe kaže, hrvatskog nogometa i HNL-a, Monty Pythona i, naravno, parkova, možda nije ni moglo biti drugačije nego obojeno u zelene boje. Naime, Dario obožava Sljeme. „To JE moja sigurna zona, volim tamo boraviti, obožavam to mjesto, uvijek imam osjećaj da je to mitsko, magično mjesto gdje se uvijek nešto lijepo zbiva“, kaže. No, dašak magičnog potražio je i u ‘nizini’, usred betona podno Medvednice.

„Ideja je nastala u lockdownu. Bio sam reporter, a Zagreb je bio prazan… U 19 sati navečer gledam na Zrinjevcu nema ni psa, nema nikoga. I onda sam počeo razmišljati kako puno toga uzimamo zdravo za gotovo. Recimo taj bi park bio pun života, ljudi, nečega, a ovako nema nikoga i tu sam počeo malo razmišljati o svemu tome. Imamo zelenilo, a nema nikoga u tom parku. Bez ljudi taj park gubi smisao, čemu onda to… Tu je krenulo”, prisjetio se Dario.

Dakle, ideja se rodila 2020. godine, no trebalo je vremena da sazre. “Idućih pet godina sam tumbao po glavi jer nisam znao što napraviti, da li da to bude dokumentarac ili neki portal i onda sam rekao ‘idem bilo što napraviti’ i krenuo sam raditi videe”, objašnjava Dario.

Park Atlas definira na idući način. “Projekt Park Atlas nije samo očuvanje zelenih površina, nego on bilježi nekakvo vrijeme u kojem mi živimo i on je i podsjetnik na neke najveće uspomene. On podučava ljude, da saznaju nešto više o tim parkovima. Jako puno ljudi bi se javilo i reklo ‘pa nisam znao da je to bilo tu, da je u Rokovom perivoju bio pokopan Lisinski… Kasnije su ga prebacili na Mirogoj”, kaže.

I u posljednje vrijeme, nastavlja, puno razmišlja o tome što taj projekt znači. „Ispred zgrade imaš livadu i onda dođe investitor s bagerima i onda te livade više nema… Mislim da ljudi sve više počinju shvaćati koliko je bitno imati nekakav park ili livadu ili nešto zeleno, a da nije zgrada zato što ljudi nisu svjesni generalno koliko im znače. Kad pričam s ljudima o parkovima dok sam na terenu i snimam pokazuje mi se da ih uzimamo zdravo za gotovo jer su uvijek tu, no to nije baš tako”, kaže Dario.

Dosad, kaže, nije obradio puno parkova. Razlog je nedostatak vremena. On je videograf i ima tvrtku koja se bavi videoprodukcijom, a radio je i na projektu Doggo Park Atlasa, ‘potprojekta’ u kojem je upoznavao vlasnike pasa i njihove najdraže parkove. No, ima već nekoliko parkova iza sebe. Trenutačno radi na parku Zvonka Spišića, a obradio je Rokov perivoj, Grič, Ksaverski perivoj i Malinov park. U njemu, a on se nalazi na Ksaveru, postoje dvije sekvoje iz 19. stoljeća i visoke su, kaže Dario, 100 metara.

Kako se odlučuje koji će park obrađivati? “Naletim na neke priče ili informacije u razgovoru s ljudima. Naletio sam tako na sliku Thunderbolt aviona u Dalmatinskom parku i onda sam krenuo istraživati… Ksaverski perivoj sam otkrio sasvim slučajno jer sam išao snimati Malinov park. Izašao sam i uz Konzuma i vidio časnu kako ide u perivoj. Gdje ona ide, zapitao sam se…”, pojašnjava.

Istraživanje pojedinačnog parka traje dva do tri tjedna, a produkt je u pravilu jedan veći video. Za Rokov perivoj je napravio, primjerice, dva nastavka jer je bilo puno materijala, a cijeli projekt namjerava i širiti. “Park Atlas nije verziran samo na Zagreb. Sad sam radio i neke vizualizacije u Osijeku, pa za Karlovac gdje žele srušiti lipe… Volim publici pokazati neke zanimljivosti iz parkova iz Europe, Pariz ili London“, kaže.

“Baš ovaj Karlovac je zadnje što sam razgovarao s ljudima. Na trgu imaš 50 godina stare lipe. Maknut će ih, a trend u europskim gradovima je da rade male mikro šume umjesto betona, zbog klimatskih promjena. Rade toplinske otoke, a mi smo pametni pa ih mičemo”, govori.

Kao svojevrsnog kroničara parkova bio je red da ga pitamo i što njemu osobno znači park. “Park je mjesto susreta, sa samim sobom, sa svojim mislima, s prijateljima, ljubavnicama, ženama, svašta nešto se događa u parku. To je neka oaza života. Ljudi to podcjenjuju, ali onda imamo primjer kad je pao Dedek u Maksimiru ili platana na Zrinjevcu. Ljudi dolaze, opraštaju se, to je emocija…”, kaže Dario kojem je jedan od najljepših zagrebačkih parkova Park Grič dok se Zrinjevac, kaže, ispostavio kao mjesto gdje donosi važne odluke. “Ima stvarno prekrasnih, kako snimam po cijeloj Hrvatskoj vidio sam svakakve parkove, ali doma je doma”, kaže.

Park Zvonka Špišića na kojem radi, nalazi se na Trešnjevci i specifičan je, pojašnjava. To je radnički park otvoren 40-ih godina prošlog stoljeća koji je postao glazbeni park, a u njemu su se, kako je imao bazen, kupali tadašnji klinci, to jest naši djede i bake, kazao je Dario Dalmacija.

Dario također kaže kako se trudi biti što redovitiji s objavama na društvenim mrežama te kako se nada da će ove godine ostvariti i planove o ‘merchu’. U rujnu mu dolazi i prinova, sin, pa će parkovi možda mrvicu i pričekati, ali kako kaže, sve to radi iz gušta i ljubavi. Ne zna gdje će ga to sve odvesti, ali mu je drago da ljudima može pružiti mogućnost da nešto nauče o parkovima i ponuka ih da više razmišljaju o tim oazama zelenila koje nas okružuju, a koje zanemarujemo. “Gdje smo se prvo išli igrati? U park. U školi, u park smo se išli ljubiti s dečkom ili curom, sve smo radili u parkićima, pili smo u parkićima. Kako sada život ide, u parku ću trčati za sinom, a u penziji čitati i piti kavice… Park je cijeli život tu uz tebe, kao najbolji prijatelj”,  rekao je za kraj.