Tōemon ima 97 godina i najpoznatiji je čuvar trešnjinog cvijeta u Japanu: odlazak u mirovinu nije mu ni na kraj pameti

Nježne latice trešnje u boji šećerne vune koje padaju na tlo poput snježnih pahulja postale su ultimativna turistička atrakcija u Japanu. Milijuni turista iz svih krajeva svijeta svakog proljeća slijevaju se u Zemlju izlazećeg sunca kako bi svjedočili sezoni sakure (japanska riječ za trešnjin cvijet) te promatrali i fotografirali stabla u njihovom najljepšem izdanju. Trešnja je od pamtivijeka jedan od najvećih simbola Japana, no malotko zna da joj dugovječnost osigurava iskusni majstor vrtlar, tzv. čuvar trešnjinog cvijeta, koji je svoj život posvetio upravo njegovanju i proučavanju te uzvišene biljke.

Jedan od njih, čovjek iza kulisa, kako ih zovu od milja, živi u zelenom okrugu Ukyo u Kyotu i vlasnik je skrivenog sakura vrta obitelji Sano, veličanstvene oaze mira koja se prostire na površini od 1,5 hektara. Njegovo ime je Tōemon Sano, ima 97 godina i najpoznatiji je sakuramori, tj. čuvar trešnjinog cvijeta, u Japanu. Čak 15 generacija njegove obitelji obavljalo je taj plemeniti posao prije njega, a procjenjuje se da je danas u čitavoj zemlji ostalo još svega 100-tinjak sakuramorija.

Sanova obitelj još u 17. stoljeću počela je obrađivati zemlju poznatu po kasnocvjetajućim stablima patuljaste trešnje. Kad mu je otac umro 1981., on je, kako nalaže tradicija, uzeo prvo ime Tōemon i preuzeo upravljanje tvrtkom za uređenje krajolika koju su njegovi preci osnovali 1832. Više od 80 godina Sano je koristio svoje široko znanje kako bi stabala trešnje opstala u vrtovima diljem Japana, ali i svijeta. Tako se ovaj 97-godišnjak svojedobno brinuo i za japanski vrt, koji je u sjedištu UNESCO-a u Parizu dizajnirao Isamu Noguchi. Jednog dana naslijedit će ga sin Shinichi Sano.

Japanci delikatne latice sakure doživljavaju kao simbol prolaznosti i ljepote, a tzv. hanami, promatranje trešnjinih cvjetova, ultimativna je turistička atrakcija koja svake godine traje od ožujka do svibnja. No sad joj uvelike prijete klimatske promjene. ”Ako se globalno zatopljenje nastavi ovim tempom, vjerujem da će na kraju postojati regije u Japanu u kojima stabla trešnje više neće cvjetati”, rekao je Shinichi za BBC. A ako se to dogodi, veliki dio proljetne turističke privlačnosti Japana bit će ugrožen, baš kao i jedan vrlo važan dio kulturnog identiteta čitave nacije.

Na pitanje zašto Japanci toliko vole trešnjin cvijet, Tōemon je odgovorio: ”Kad nakon duge i oštre zime napokon procvjetaju i uljepšaju jednobojan i monoton krajolik, oni nam najavljuju dugoočekivani dolazak proljeća. Osim toga, trešnjini cvjetovi punih 360 dana u godini podnose vjetar i snijeg, samo da bi nas počasili svojim cvatom koji traje svega pet dana, nakon čega se graciozno rasprše i nestanu. Taj prolazan, ali dostojanstven ciklus odražava japansku perspektivu života. Dok promatramo trešnjin cvijet, on kao da utjelovljuje duhovno ili moralno uvjerenje da ćemo, budemo li strpljivi i ustrajni, na kraju i mi sami procvjetati”.

A neprekinutoj liniji sakuramorija u obitelji Tōemona Sanoa uvelike je pomogao i britanski botaničar te prirodoslovac Collingwood ”Cherry” Ingram. Fasciniran stablima japanske trešnje tijekom svog prvog posjeta toj zemlji 1902., poslao je 50 ugroženih sorti natrag u Englesku i posadio ih u svom vrtu kako bi ih sačuvao.

Kad se 1930-ih vratio u Japan i ondje pokušao razmnožiti te sorte, uključujući i rijetku Taihaku trešnju koja se u međuvremenu prestala uzgajati, stabla nisu dugo preživjela. Ingram se za pomoć obratio Tōemonovu djedu, koji je, naravno, spasio stvar. Zahvaljujući njemu, deseci tisuća Tahihaku stabala i dan-danas cvjetaju diljem Japana i više nisu u opasnosti od izumiranja.

Iako je u 98. godini, Tōemon i dalje neumorno prikuplja informacije o različitim vrstama sakure, a odlazak u mirovinu nije mu ni na kraj pameti. Jedan od njegovih najvećih poslovnih podviga bilo je uspješno razmnožavanje stabla trešnje u Hirošimi, gradu koji je ostao opustošen nakon što je na njega u Drugom svjetskom ratu bačena atomska bomba.

Osim toga, u Yokohami je spasio i 150 godina staro stablo trešnje Oshima, koje je bilo predodređeno za sječu. Umjesto toga, preselio ga je 100 metara dalje. Pažljivo je pregledao tri sloja zemlje, a prije kopanja, tlu se ceremonijalno ispričao zbog smetnje i interveniranja u njega. Također poznat po tome da grli drveće, Tōemon je na kraju dobro obavljenog posla čvrsto obujmio presađeno deblo.

Uz sve navedeno, ne čudi što njegova prekrasna životna filozofija već desetljećima ne prestaje inspirirati Japance, a imajući na umu činjenicu da će mu i sin nastaviti obiteljsku tradiciju, budućnost sakuramorija još će, barem neko vrijeme, biti sigurna.