Goran i njegova obitelj preselili su u selo podno Velebita i u njemu obnovili stare kamene kuće i udahnuli im novi život

U svijetu u kojem je kamen početak i kraj nije ni moglo biti drugačije. Pogotovo ako te svi znaju kao njegova ‘čuvara’. Naime, samo nekoliko stotina metara od prirodnog fenomena poznatog pod zvučnim nadimkom ‘kameni ledenjak‘ u Medviđi, nalazi se ‘kameno carstvo’ Gorana Katuše i njegove obitelji. Ono se zove Ranch Wild North, a u njemu kamen znači sve. Među ostalim, barem za njega, ljubav toliku da na njemu možeš zamisliti ostatak svog života…

Goranov ‘kamen’ nalazi se u Bukovici, u Medviđi. U biti, u Katušama. Zastali smo na trenutak, trebala nam je lekcija iz geografije. Spremno ju je dao. “Bukovica je regija koja se proteže između Knina, Obrovca i Benkovca, Medviđa je selo u Bukovici, a Katuše zaselak u selu Medviđa…” govori on. Tu se još vidi uživo bunjevački način života, plemenski, dodaje, objašnjavajući zašto su on i zaselak ‘imenjaci’. Zemljopisnu prati i povijesna ‘lekcija’. “Medviđa je najzapadnija točka u kojoj ima stećaka, a oni se nalaze ispred crkve sv. Ivana iz 13. stoljeća” i još starije crkve svetog Ilije, govori, a onda dodaje da se upravo Medviđa spominje i kao jedno od potencijalnih mjesta rođenja svetog Jerolima, odnosno da je upravo na njezinu području nekada bila rimska Sidrona.

No, dotičemo se i njegove osobne povijesti. On, sada u 49. godini života upravo iz Katuša vuče korijene, no rodio se u Zadru. Tamo je i odrastao i živio. Sve do prije pet godina. Tada je svoj život, u jeku pandemije, ‘izmjestio’ na toliko voljeni kamen, daleko od gradske vreve. “Volim ovaj kraj”, kaže on. Kad je krenula korona, a s njom prve zabrane kretanja, shvatio je da mu je draže “da bude tu i da ne može u grad, nego da je gradu i da ne može ovdje”. A tu pak vladaju priroda i tišina. “No, ovaj kraj i nema drugih resursa osim prirode i tišine. I ako se nešto od toga uništi neće imati ništa…. A pokušava se stalno”, govori on.

Ranch Wild North obiteljsko je imanje u vlasništvu Gorana i njegovih roditelja. Još su ga oni počeli sređivati, a on ga je ‘turistički’ otvorio. Kad sve bude gotovo, na njemu će stajati istinsko selo u kamenu. Zasad u sklopu ranča imaju dvije manje kamene kuće kapaciteta devet osoba, a kad se dovrši još jedna na ranču će moći spavati 20 gostiju. Tu su i osobna Goranova kuća, ali i dva bazena. I sve je u kamenu. A te obnovljene kamene kuće bile su upisane još u austrougarski katastar iz 1826. godine. Temelji su im barem toliko stari, ako ne i više, govori Goran, dodajući da su oduvijek bile u obitelji. Neke od njih bile su potpuno urušene. I to ne od rata, nego od starosti. U nekima su rasle šljive čija su debla bila debela i po 20 centimetara, dodaje, želeći naglasiti kakvo je bilo njihovo stanje.

On i njegova obitelj tim su zdanjima sada udahnuli novi život. Njegov je otac u obnovu krenuo još i ranije, a 2018. godine, nakon što je otkupio kuće od rodbine, pridružio mu se i sam Goran. Jedno od tih zdanja danas je vjerojatno i najposebniji objekt na samom ranču, a to je vatrenica bake Janje. “To je u biti kuhinja, tu se ložila vatra, a ona je obnovljena u starinskom duhu. U njoj je ognjište na podu, na sredini, okolo se sjedi, služila je nekad čak i za spavanje… Tu je vrijeme provodila moja baba, moji preci”, govori. Ponekad i sam sjedne u vatrenicu s gostima, uz gradele i to ljudima bude poseban doživljaj. Što se tiče životinja, Goran kaže kako su se njegovi roditelji nekad ozbiljno bavili stočarstvom. Sad imaju tek 100 ovaca, no on sanjari i o konjima.

Kakvim je točno ljepotama okružen njemu su, kao alpinistu i planinaru, potvrdili sami stranci. Ni sam nije znao, priznaje, koliko je od njegova ranča tek 350 metara udaljeni ‘glečer’, odnosno kameni ledenjak, rijedak. Naime, on sam je do 2017. godine u okolici vodio međunarodni volonterski kamp Vilina dolina, projekt koji je, dodaje, s postavljanjem tamošnjim vjetroelektrana izgubio smisao. Ti volonteri su ga počeli ispitivati što je to, govorili mu da to nikada nisu vidjeli. Upravo zahvaljujući strancima taj je krški fenomen i dobio zvučni nadimak. Staro mu je ime Lipica, kaže. No, glas o njemu počeo se širiti, prvo među planinarima, a zatim i šire, među izletnicima i ljubiteljima prirode općenito.

Goran kaže kako je on sam uredio staze do ledenjaka, na vrhu je postavio i izletnički stol. Uređen je i parking, koji je 100 metara ispod ledenjaka, a do kojeg se dolazi kroz Katuše, zaselak u kojem su on i njegova obitelj, uz još jednog susjeda, jedini stanovnici. Želeći taj krški fenomen očuvati i za buduće generacije, Goran je, kaže, pokrenuo i inicijativu da se ledenjak proglasi geološkim parkom. Još uvijek čeka rasplet te ideje.

Zanima nas kako izgled život u ‘sjeni ledenjaka. Kaže da u Medviđi živi 50 ljudi, no da je za to naselje specifično da su njegovi stanovnici naselili dio Slavonije i veliki dio Ravnih kotara, čak kvartove Zadra i Biograda. “Nevjerojatno koliko je ljudi odavde raselilo. Tu je prije 1920-ih godina živjelo između 1200 i 1300 ljudi. I to su ljudi imali po sedam, osam dice, sedam bi otišlo, a jedan ili dva bi ostali. No, 29. kolovoza se održava fešta, fešta sv. Ivan Usik ili Usičenje i tada dođu svi koji imaju porijeklo u ovom selu. I bude par tisuća ljudi…”, pojašnjava.

Dodaje i da ljudi, kako im idu godine, pokušavaju ‘smiriti život’, pa tako i on, inače vlasnik tvrtke za popravak rashladnih uređaja. “Svaki dan radim i u Zadru i u Biogradu, u gužvi sam, ali smatram da, kad bih još nakon završetka posla trebao ostati u toj gužvi, da ne bih mogao funkcionirati…”, tvrdi. Katuša puni baterije. “A i društveni je život ovdje, što je pomalo čudno, daleko bolji nego u gradu. U gradu, tko ide kome? Ovdje stalno netko dolazi, spremamo peku, družimo se…”, kaže.

Ne treba više nigdje ići ni kao planinar, dodaje. Imanje, koje se prostire na oko 40 tisuća metara četvornih nalazi se ispod brda Kunovac, a tu je najviši vrh Bukovice, Jurišinka sa svojih 674 metara visine. “S jedne strane je more, zadarski i šibenski arhipelag, vidi se sve od Šibenika do Paga. S druge je Velebit“, govori Goran. Bitno mu je, ističe, da ljepota tog kraja, njegova priroda, ali i njegovi običaji i tradicija, budu očuvani. Zato surađuje i s tamošnjim kulturno-umjetničkim društvima, pogotovo KUD-om Kamen Bukovica. Ima i račun na društvenim mrežama pod imenom ‘Idemo do sela’.

No, ime, Ranch Wild North, sve je samo ne tradicionalno. No, ima priču. Htjeli smo ljudima dati do znanja gdje dolaze, govori. “Prva trgovina je udaljena 15 kilometara, htjeli smo da odmah u imenu bude jasno da je turist ‘krivo’ odabrao ako je više gradski tip, a ne da smo ga mi zeznuli”, šali se uz smijeh Goran, a zatim kaže kako su engleske riječi ‘wild’ za divlji i ‘north’ za sjever u nazivu ranča jer se imanje nalazi sjeverno od obale, dalje od turističkih središta i to u ruralnom, slabije naseljenom području. Onom, kako i sam kaže, u kojem vladaju priroda i tišina. I na žarkom suncu ugrijani kamen.