Posjetitelji moraju dezinficirati cipele prije nego što stupe na ovaj otok! Na njemu žive stotine divljih konja i tisuće tuljana

Nevjerojatno je to mjesto, neobična imena i nadimka, izgleda i stanovnika, smješteno usred ničega, u carstvu valova, oštrih zima i magli. Zahvaljujući svojem neobičnom obliku, nazivaju ga ‘osmijehom Atlantskog oceana’. Naime, izdužen poput u smijeh razvučenih usni, kanadski otok Sable dragulj je u velikom plavetnom prostranstvu, poznat po svojoj izoliranosti, posebnosti i nevjerojatnoj prirodi koja se nalazi pod zaštitom. S druge strane, slovi i za ‘groblje Atlantika’. Ovaj nevjerojatni otok jedno je od onih mjesta koja su kao s drugog svijeta. Idemo na otok Sable!

Mnogo o njemu otkriva njegovo ime. Naime, na francuskom ono glasi ‘île de Sable’ što znači ‘otok pijeska’. Sazdan od sitnih zrna i okružen podvodnim pješčanim sprudovima, neobičnih je dimenzija. Dugačak je 45 kilometara, no na najširem dijelu broji svega kilometar i pol. Pod zaštitom je od 2013. godine i jedan je od najmlađih kanadskih nacionalnih parkova. Od Nove Škotske dijeli ga 175 kilometara, a na njemu živi svega nekoliko ljudi.

Sve je tamo moćnije i brojnije od čovjeka, čini se. Naime, otok je poznat po velikoj populaciji sivih tuljana. Tamo se svake godine, u prosincu i siječnju, rađa 50 tisuća mladunaca te životinjske vrste. Ima tu i brojnih endema, zahvaljujući njegovoj izoliranosti, no otok je posebno poznat po divljim konjima. Upravo su oni jedni od njegovih najslavnijih stanovnika. Pješčanim carstvom luta njih oko 560.

Ni danas nije sasvim jasno kako su tamo završili. Neki kažu u brodolomu, drugi tvrde da je bila riječ o smišljenom naseljavaju radi prodaje. No, pokušaj da ih se od tamo makne naišao je na veliki otpor. To su vlasti pokušale izvesti 1959. godine, no na adresu tadašnjeg premijera pristigla su brojna pisma djece iz Kanade, ali i ostatka svijeta. U njima se vlasti molilo da konje ostave na otoku i da ih ne ubiju, kao što je bio plan. Apel je urodio plodom. Ne samo da su ostali tamo, nego su postali i zaštićeni zakonom.

Osim tuljana i konja, tu su ptice. Na otoku je dosad zabilježeno najmanje 350 vrsta ptica, do kojih njih 16 tamo i gnijezdi. Kao takav predstavlja raj za ljubitelje tih životinja. Jedino čega ima manje nego ljudi jesu drva. Na otoku raste samo jedno jedino drvo, posađeno prije nekoliko desetljeća, koje nalikuje na grm. Stabla tamo, zbog jakih vjetrova i nedostatka pravog tla koji bi im omogućilo da puste korijenje, nemaju šanse. Isto kao ni komarci, krpelji i zmije, koji tamo također nema. Što se tiče posjetitelja, posjete su ograničene i potrebna je dozvola. Prilikom dolaska na otok dezinficiraju se cipele.

Poznat je otok Sable, kao što smo spomenuli, i po zloglasnom nadimku ‘groblje Atlantika’. Naime, u njegovim se vodama nalazi čak 350 olupina brodova koji su doživjeli propast zahvaljujući kombinaciji pješčanih podvodnih zamki, nemirnog mora i guste magle koja često okružuje otok. Ona je posljedica susreta dviju morskih struja, hladne Labradorske i tople Golfske. Zahvaljujući modernoj tehnologiji havarije su tamo danas vrlo rijetke. Posljednja se dogodila 1999. godine. No, zbog svega navedenog ne iznenađuje da je upravo tamo osnovana i prva spasilačka postaja u Kanadi, i to još 1801. godine.

Također, otok je poseban i po svojoj nestalnosti. Naime, on se mijenja i konstantno pomiče, i to prema istoku. Neki čak tvrde da se on smanjuje, i po sedam kilometara u dužinu godišnje, i da bi mogao u potpunosti nestati. Njegova najviša dina, ‘Bald Dune’, u prijevodu ‘ćelava dina’, visoka je 30 metara, a i nju su vjetrovi izmještali kroz povijest po otoku. No, usred svog tog pijeska ima i jezera sa slatkom vodom koja nastaju zahvaljujući oborinama.

Uz ovakvo mjesto vežu se brojne priče, a najslavnija je ona o francuskoj kažnjeničkoj koloniji krajem 16. stoljeća. Zatvorenicima, koji su tamo bili ostavljeni na milost i nemilost prirodi, zalihe i osnovne potrepštine nisu bile dostavljene punih godinu dana pa je otok, piše BBC, postao pakao u kojem su ubojstva, izgladnjivanje i pobudne bile svakodnevica. Zatvorenici su, kako bi preživjeli, nosili kožu tuljana, a od 70 ljudi samo njih 11 je dočekalo pogled na brod kad je napokon pristao. Navodno je tamošnji svećenik odbio napustiti otok. I navodno njegov duh i dalje tamo živi i noću obilazi dine.