Pokraj jednog od najposjećenijih gradova u Dalmaciji pronašli smo neobičnu plažu, staru mlinicu i zeleni rezervat pun života

Cesta od Trogira preko Kaštela prema Splitu jedna je od onih dionica koje smo prešli bezbroj puta, a opet, koliko god poznata, uvijek je znala prekinuti naš uobičajeni ritam vožnje. Kozjak s jedne strane, more s druge, a onda, negdje usred ničega, pogled nam svaki put odluta prema istom mjestu, prema zelenoj mrlji koja prkosi svojoj sredini. Prostor je to koji izgleda kao da je naknadno umetnut u krajolik, kao da ga je netko zaboravio uskladiti s kamenjarom i suhim borovim šumama koje ga okružuju.

Pantan, močvara kroz koju struji tanki vodeni tok imena Rika, nikada ne izgleda isto. Priroda mu iz sezone u sezonu mijenja lice, trska raste ili se povlači, ptice dolaze i odlaze, voda buja i opada, pa svaki prolazak otvara pomalo drugačiju priču o tome zašto ovo mjesto uopće postoji i zašto opstaje baš ovdje, stisnuto između ceste i mora.

Udaljen od Trogira tek nekoliko kilometara, ovaj se rezervat prostire na svega četrdesetak hektara, ali je dovoljno bogat životom da opravda status posebnog ornitološko-ihtiološkog rezervata. Prve minute na ovom mjestu prolaze u tišini gdje se jedino može čuti šuštanje trske na vjetru. Površina jezera poput zrcala odražava nebo i obrise stare kule koja stoji na rubu vode. Ptice ovdje ne dolaze slučajno i to je možda najljepša simbolika ovog mjesta. Kroz Pantan tijekom godine prođe ili se ovdje nastani gotovo sto šezdeset vrsta ptica, dok uz obalu i u plićaku raste stotinjak autohtonih biljnih vrsta. Za nekoga tko dolazi iz gradske gužve, dovoljno je sjesti na obalu i promatrati čaplju kako nepomično čeka svoj ulov da shvati zašto je ovo mjesto vrijedno zaštite.

Na rubu jezera, tamo gdje slatka voda prelazi u morsku, stoje mlinice čiji korijeni sežu u šesnaesto stoljeće. Natpis iz 1582. godine svjedoči da su trogirski kneževi tada podigli kulu koja je štitila mlinove od turskih napada, dok je žito do njih stizalo i kopnom i morem, čamcima uz Riku sve do mlinskih vrata. Pred kulom je 1778. godine sagrađen maleni mul za pristajanje tih plovila, a krajem osamnaestog stoljeća uz glavnu zgradu dograđena je stupa za valjanje vunenog sukna te podignut dvorišni zid. Danas su mlinice pretvorene u hotel i restoran, pa posjetitelj uz šetnju rezervatom može razgledati nekadašnji industrijski kompleks i sjesti za ručak s pogledom na jezero, ondje gdje se prošlost i sadašnjost prepliću na svakom koraku.

Šetnica koja vodi kroz rezervat kratka je i ne zahtjevna, pa je Pantan idealan izlet za sve generacije. Dovoljno je pola sata mirnog hoda da se stigne od izvora do mjesta gdje se Rika ulijeva u Kaštelanski zaljev, a taj kratki put nudi iznenađujuće mnogo sadržaja, od promatranja ptica do razgledavanja renesansne arhitekture.

Kad rijeka Rika napokon susretne more, uz nju se proteže i uska traka plaže, pola kilometra pijeska pomiješanog sa sitnim šljunkom, u sjeni borove šume koja je štiti od najveće žege. Ljeti ovdje nema puno praznog prostora, ručnici se nižu jedan do drugog, a djeca u plićaku prave toliko buke da nadglasaju i galebove. Ta gužva ipak nije slučajna; dolazi upravo zato što je ovo jedna od rijetkih plaža u okolici gdje dijete može satima gacati u vodi dubokoj tek do koljena, dok roditelji sjede u hladu pravih borova umjesto pod plastičnim suncobranom.

Nekoliko beach barova drži plažu živom do kasnog popodneva, a pogled prema sjeveru, tamo gdje se pijesak stapa sa zelenilom rezervata, otkriva iste one mlinice  o čijoj smo povijesti pisali na samom početku. S jedne strane prepuna i vesela plaža, a s druge strane mirni tok rijeke koja teče kroz tišinu Pantana. Naizgled nespojivi svjetovi već stoljećima sasvim prirodno dijele suživot.