Izbor redakcije Putnog Kofera: Ovo su naša najdraža mjesta na hrvatskoj obali i da, skroz smo subjektivni

Hrvatska, bez sumnje, ima jednu od najljepših obala u Europi. Ne postoji o tome, istina, objektivan podatak ili mjerenje, ali mi smo u nju potpuno zaljubljeni i koliko god nas vuku strane zemlje, nove destinacije i daleka odredišta, uvijek joj se vraćamo, barem na koji dan ili vikend na kojem umirujemo misli gledajući nepregledno plavetnilo. U velikom izboru odredišta nije uvijek lako odabrati ono najdraže. Redakcija Putnog Kofera pokušala je napraviti baš to, izdvojiti samo jedno mjesto i objasniti svoj izbor. Vjerujte, nije nam bilo lako!

Ima nešto u toj sporosti, u jutarnjoj tišini dok kafići još otvaraju tende, a more je mirno kao ulje. Tamo mi se misli poslože bez da se trudim. Dovoljno je samo sjesti uz rivu, gledati barke i osjetiti kako kroz tijelo prolazi neka pozitivna, smirujuća energija. Komiža nije toliko razvikana, i to joj daje još posebniji šarm.

I kad malo bolje razmislim, Komiža ima sve što mi za idealan ljetni odmor treba. Šetnje kamenim uličicama koje mirišu na pravi Mediteran, male konobe skrivene iza drvenih škura, stare kule i crkve, brodice koje s rive vode do Biševa i čuvene Modre špilje, nevjerojatnu prirodu i plaže… U Komiži ne trebam popis stvari koje „moram vidjeti“. Dovoljno je samo biti u trenutku i upijati ljepotu koja se nalazi na svakom koraku.

Mislim da su, objektivno, najčarobniji dio naše obale otoci, sa svojim specifičnim ritmom života, ribarskim mjestašcima i divnim uvalama. Istražujem ih i posjećujem svako ljeto, ali ovom će prilikom moj (vrlo subjektivni) odabir ipak biti jedan obalni grad: Omiš. Trenutak kad se spuštam prema njemu uz pogled na ušće Cetine, a spuštam se već desetljećima, u srcu osjetim neki mir, sreću, i nikad mi nije dosta te ljepote. Ako volite pijesak, krenite na veliku gradsku plažu, ali moj je odabir nešto udaljenija šljunčana plaža Brzet, koja je prije par godina preuređena.

Tu su obli kamenčići, nestvarno tirkizna boja mora, nešto stabala pod kojima se može naći hlad… I naravno, kafić, tuševi, kabine za presvlačenje, sladoled, sve što na plaži može zatrebati. Brzet ima sve. A bome ima i Omiš. Ima čak dvije tvrđave, Forticu i Mirabelu, kamene uličice s mediteranskim štihom, Cetinu kao stvorenu za aktivni odmor, od raftinga do zip-linea, živahnu ulicu Fošal, čak i Kuću sretnog čovjeka! Tu je i uzbudljiva gusarska povijest, kao i ponosna baština klapske pisme. Ma baš ga volim!

Plavo prostranstvo, uz obalu povremeno toliko tirkizno da ne samo da se poželiš baciti u njega, nego ono želiš i postati: zaplivati kao riba i udisati ga. Usred te plave, otoci kamena, ukrašeni sjenama oblaka i suhozidima protegnutima poput lijenih zmija…

Kornati su nešto posebno. Postaju dio tebe, kao nevidljivo znamenje na koži. Imala sam jednom sreće pristati na Žutu, pa se popeti na njegov najviši vrh, Tvrdomešnjak. Sjela sam tamo u fotelju sazdanu od kamenja, još toplu od sunca, i uživala u danu koji se gasio. Nema ništa do zalaska sunca na mjestu gdje se uz sve buke ovog svijeta najglasnije čuje upravo priroda.

Što se mene tiče, na čitavom Jadranu nema ljepšeg raja od Lastova. Iako svako ljeto nastojim posjetiti barem dva hrvatska otoka, ovaj naš najudaljeniji naseljeni ima posebno mjesto u mom srcu. Ondje je svaka plaža savršena, more ima najljepšu boju koju sam ikad vidjela, a tek ta lakoća postojanja, mir i privatnost, opuštena atmosfera, najsjajnije zvjezdano nebo zbog kojeg sam prvu noć doslovce prespavala na terasi jer ga se nisam mogla zasititi…

Ubli, Pasadur, Zaklopatica, Mihajla, Lučica, vojni tuneli, lastovski fumari, otočne mace koje te prate u stopu, najbolja hobotnica ispod peke na OPG-u Podanje, izlet brodom s divnim supružnicima Lešić do otočića Mladine, konobarica koja ti u jedinom kafiću u Ublima nabavlja domaću rakiju od ruže… Na Lastovu obožavam apsolutno sve! Želim mu da zauvijek ostane tako netaknut, pomalo divlji, svoj, a sebi želim da baš ondje provedem mirovinu. Jer rastanci mi jednostavno preteško padaju, a čim trajekt krene prema kopnu, srce već vuče natrag…