U brdima iznad Samobora pronašli smo odlično mjesto za ručak: patka s mlincima je fantastična, a pogled s terase toliko lijep da se nećete htjeti vratiti u grad

Nedjeljni sunčani dan bio je kao stvoren za izlet. Krenuli smo prema Brežicama u Sloveniji, no već po dolasku dočekalo nas je iznenađenje jer je gotovo sve bilo zatvoreno. Slovenci, čini se, i dalje drže do pravog odmora nedjeljom, onog kad se ništa ne mora i sve miruje. I tako, umjesto šetnje po praznim ulicama, odlučili smo promijeniti smjer i napokon posjetiti Slavagoru, izletište i OPG iznad Samobora koje nam je već neko vrijeme bilo na popisu želja.

Oko 13 sati nazvali smo kako bismo provjerili imaju li slobodan stol za ručak. Ljubazan glas s druge strane žice rekao je da dođemo, da će se već nešto naći… I bio je u pravu. Kada smo oko četrnaest sati stigli na vrh brijega, dočekala nas je puna terasa, vesela i živopisna, ispunjena razgovorom, smijehom i mirisom domaćeg pečenja. U tom trenutku znali smo da ćemo ondje provesti nekoliko sati, onako kako i treba, polako, uz dobru hranu i još bolju atmosferu.

OPG Slavagora otvoren je samo subotom, nedjeljom i praznicima, što mu daje poseban šarm i onaj osjećaj koji vas poziva da usporite, isključite se iz svakodnevice i vikend provedete u miru prirode. Na ovom izletištu njeguje se starinska jednostavnost koja se danas rijetko susreće, a upravo je to ono što ga čini posebnim. Umjesto dugačkih jelovnika s beskrajnim izborom, ovdje će vas dočekati svega nekoliko jela, pažljivo odabranih i pripremljenih po receptima domaće kuhinje samoborskog kraja.

Sve što se na Slavagori nađe na stolu dolazi iz vlastite proizvodnje ili od provjerenih lokalnih proizvođača. Znao sam to i prije dolaska, no pravi dojam stekao sam tek kad sam uzeo jelovnik u ruke. Za predjelo se poslužuje svježi sir i vrhnje uz domaći kruh te mirisni suhomesnati naresci. Glavna jela prate istu filozofiju jednostavnosti, obilja i domaćih okusa. Na meniju se nalaze pohana piletina, patka s mlincima, teletina i svinjska koljenica, lungić s domaćim umacima te poznati samoborski i zagrebački odrezak, ponos kontinentalne kuhinje.

Odlučili smo se za patku s mlincima i medaljone od lungića u umaku od gljiva, a već nakon prvih zalogaja bilo je jasno da se ovdje stvarno dobro jede! Naime, patka je bila savršeno pečena, sočna iznutra i s hrskavom, zlatnom koricom koja se topila u ustima. Također, mlinci su bili sočni te su zadržali onaj poznati miris pečenja koji budi nostalgiju i podsjeća na obiteljske ručkove. Medaljoni od lungića bili su mekani, a umak od gljiva fino zaokružen, pun okusa, ali nenametljiv. Prije glavnih jela počastili smo se bistrom domaćom juhom s rezancima, onom vrstom juhe koja vraća energiju i pruža osjećaj ugode.

Iako u početku nismo planirali naručiti desert jer smo se zaista dobro najeli, a porcije su bile više nego izdašne, miris koji je dopirao sa susjednog stola promijenio je odluku u trenu. Pred njih su stigle domaće štrudle s jabukama, tople i zlaćaste, i odjednom se apetit vratio kao da ručka uopće nije bilo. Ipak, odlučili smo ih ponijeti za doma, jednu s jabukom i jednu sa šljivama, i u njima uživali kasnije, u miru večeri.

Važno je napomenuti da na Slavagori ne primaju kartice, pa je gotovinu najbolje pripremiti unaprijed. Cijene su pristupačne, a izbor dovoljno raznolik da svatko pronađe nešto po svom ukusu. Porcija pohane piletine stoji 12 eura, patka s mlincima 14, teletina 18, dok se teleća koljenica naplaćuje po težini, odnosno 32 eura za kilogram. Ljubitelji svinjskog mesa mogu uživati u koljenici za 22 eura ili lungiću za 14 eura. U konačnici, za sasvim pristojan iznos može se objedovati obilno i kvalitetno, a pritom uživati u svježem zraku i impresivnom pogledu na okolna brda. Naš obrok za dvoje, uz sve navedeno, dvije čaše vina i izvrstan domaći sok od bazge, iznosio je ukupno šezdeset eura.

U vrijeme našeg nedjeljnog ručka na terasi je vladala vesela, domaćinska atmosfera. Stolovi su bili prepuni obitelji s djecom, planinara i izletnika koji su se smijali, nazdravljali i uživali u suncu. Cijelo mjesto zaista odiše toplinom i jednostavnošću, kao da ste došli kod rodbine na nedjeljni ručak. S druge strane, pogled na zelene obronke dao nam je osjećaj potpune povezanosti s prirodom.

Jedina stvar koju bismo izdvojili kao minus je dulje čekanje na hranu, osobito ako dođete u vrijeme najveće gužve. Mi smo, primjerice, na svoju narudžbu čekali gotovo sat i pol. Ipak, teško je na to gledati s negodovanjem kada ste okruženi prirodom. Dok sjedite na drvenoj terasi, slušate žamor gostiju i gledate kako se jesensko, šareno izdanje Samoborskog gorja presijava na suncu, vrijeme nekako kao da uspori i postane manje važno. Upravo u tom ritmu, sporijem i opuštenijem nego što smo navikli, leži prava čar Slavagore.