Ovaj raskošan dvorac htjeli su srušiti, ali spasio ga je ekscentrični trgovac: vjerovali ili ne, sagrađen je u samo dvije godine

Procjenjuje se da u Njemačkoj postoji oko 25.000 dvoraca, palača i tvrđava. A jedan od najljepših je dvorac Drachenburg, smješten visoko iznad rijeke Rajne, na obroncima brda Drachenfels u gradu Königswinteru, južno od Bonna. U samo dvije godine izgradio ga je Stephan Sarter, sin bonskog gostioničara, koji se nakon bankarskog naukovanja i brojnih boravaka u inozemstvu obogatio kao analitičar burze, a sudjelovao je i u financiranju izgradnje Sueskog kanala. Kad je postao barun, 1882. godine položio je kamen temeljac za Drachenburg, svoj arhitektonski san, savršen spoj vile, tvrđave i palače.

Impresivno zdanje ispunio je veličanstvenim namještajem, no u njemu nikad nije živio. Njegov pravi dom bio je u Parizu, gdje je kao neženja umro 1902. Dvorac je tad kupio njegov nećak, odvjetnik Jakob Biesenbach, koji je kao dijete živio u obližnjem dvorcu Hirschburg. Njegov prvotni plan bio je pretvoriti Drachenburg u pravu turističku atrakciju.

Srušio je srednjovjekovno dvorište dvorca i na njegovom mjestu 1904. izgradio hotel u švicarskom stilu, a u parku je podigao nordijske brvnare, koje su trebale biti ekskluzivni apartmani za odmor. Oko imanja posadio je crnogorično drveće i uredio ograđeni prostor za jelene. Tako je čitav dvorac Drachenburg postao svojevrsni društveni centar. U podrumu se nalazio restoran, elegantno namještene sobe dvorca mogle su se posjetiti uz naknadu, a serije razglednica i litografije prodavale su se kao suveniri.

Dvorac 1910. prelazi u ruke Egberta von Simona, umirovljenog kapetana konjice, koji ga želi pretvoriti u zabavni park. Osim velikog festivalskog kazališta, htio je izgraditi hotel i hangare za zračne brodove (cepeline), kojima bi posjetitelji išli na kratke letove. No von Simon nije imao novca za sve te atrakcije pa je u dvorcu, sve do svoje pogibije u Prvom svjetskom ratu 1915., organizirao samo hortikulturne i umjetničke izložbe te upravljao kazalištem na otvorenom.

Na aukcijama iz 1921. i 1923. vlasništvo nad Drachenburgom stekao je Hermann Flohr, kölnski trgovac i proizvođač koji je nekoliko godina u dvorcu živio kao zakupnik. On sam velebno zdanje koristio je kao vikend rezidenciju, dok je nekoliko brvnara stavio na raspolaganje ženskom udruženju Njemačkog Crvenog križa, da bi 1930. čitavo imanje darovao jednom katoličkom redu, koji 1931. ondje useljava, u relativnoj osami, otvara internat za dječake.

Braća sv. Mihovila bivšu krčmu pretvorila su u sakristiju, dok su neogotičku umjetničku galeriju koristila kao kapelicu. Učionice su bile smještene u sam dvorac, a spavaonice za dječake nalazile su se u djelomično preuređenim brvnarama. No 1938., zbog sve većeg pritiska nacionalsocijalista, internat je bio prisiljen zauvijek zatvoriti svoja vrata.

Godine 1942. u dvorac Drachenburg uselila se elitna nacionalsocijalistička škola Adolfa Hitlera. Na kraju Drugog svjetskog rata, ovo monumentalno zdanje okupirale su američke trupe, a isto je kasnije služilo i kao smještaj za izbjeglice. To se promijenilo tek 1947., kad je Uprava Njemačke savezne željeznice unajmila i obnovila dvorac te ga sve do 1960. koristila kao svoj centar za obuku.

Sljedećih deset godina dvorac je stajao prazan i sve je više propadao. Njegove rezbarene drvene obloge korištene su kao ogrjev, a velik dio namještaja i murala bio je ukraden. Čak se razmišljalo i o rušenju čitavog Drachenburga, no to je spriječeno 1971., kad je dvorac završio u rukama Paula Spinata, ekscentričnog trgovca tekstilom, koji ga je dao obnoviti i vratiti mu stari sjaj.

Novi vlasnik živio je u dvorcu sve do svoje smrti 1989. Isti je 1986. uvršten na popis povijesnih spomenika, a Zaklada Sjeverna Rajna-Vestfalija, zadužena za očuvanje prirode i baštine, 1989. pokrenula je njegovu sveobuhvatnu restauraciju. Radovi su završeni 2010. i danas ga možete posjetiti za svega 10 eura po osobi, dok ulaznica za djecu stoji osam eura. Drachenburg se pojavio u njemačkoj TV seriji ”Babylon Berlin”, a piscu Johnu Gardneru poslužio je i kao inspiracija za dvorac Drache u romanu o tajnom agentu Jamesu Bondu ”Never Send Flowers” iz 1993.