Zagreb je dobio prvi autentični filipinski restoran, oduševili su nas i hrana i cijene! Don u njemu kuha po majčinim receptima i sve radi sam

Smješteni u zapadnom dijelu Tihog oceana u jugoistočnoj Aziji, Filipini su država s oko 7100 otoka, koju turisti obožavaju zbog tropske klime, prirodnih ljepota, pristupačnih cijena, ali i odlične hrane, koja je u mnogočemu slična našoj europskoj. A u njoj odnedavno možete uživati i u Zagrebu, koji je napokon dobio autentični filipinsko-azijski fusion fast food restoran, prvi u čitavoj Hrvatskoj. Zove se Kusina Filipino, nalazi se na Iblerovom trgu 10 i vodi ga 32-godišnji Don Emmanuel de Vera, fotograf koji je svoju strast prema kuhanju pretvorio u ozbiljan posao, donoseći nam okuse iz svoje domovine u koje smo se zaljubili na prvo kušanje.

Majka mu je rodom iz gastronomske prijestolnice Filipina, provincije Pampange, a otac iz Pangasinana, koji slovi i kao dom 100 otoka. Njegov karijerni put započeo je na kruzeru Carnival Cruise Line, na kojem je bio fleet menadžer i 2017. upoznao suprugu Hrvaticu, Vanju, koja je na brodu radila kao studio menadžerica. Vjenčali su se 2018. na plaži na otoku Cozumelu u Meksiku, a danas žive u Zagrebu i roditelji su petogodišnje kćeri Ene te četveromjesečnog sinčića Emanuela.

Don u restoranu radi apsolutno sve, kuha i poslužuje goste, no nas su, osim odlične hrane, najviše oduševile njegove zanimljive priče o svakom jelu koje nam je donio na stol. ”Što se tiče kulinarstva, sve što znam naučio sam od majke Bernardite. Odrastao sam na njezinim okusima i ona mi je bila najveća inspiracija za otvaranje restorana”, priča nam naš sugovornik.

Ona na Filipinima, a on u Zagrebu, recepte su izmjenjivali i usavršavali putem FaceTimea. ”Isprva je bilo prilično izazovno jer znate kakve su mame i bake, kod njih nema mjerenja i vaganja sastojaka, sve se radi odokativno. ‘Samo ubaci i kušaj, ravnaj se prema osjećaju’, to bi mi rekla za svako jelo koje sam joj predložio za restoran”, smije se Don.

Dok pijuckamo Red Horse, filipinsko pivo s čak osam posto alkohola, stiže nam predjelo Chicharon, pržena svinjska kožica s umakom od octa. Savršeno je hrskava i podsjeća nas na naše čvarke, samo puno veće. Ugodno iznenađeni uvertirom, nestrpljivo čekamo da nas Don iznenadi novim jelom. Predstavlja nam knedlice od svinjetine pržene u dubokom ulju, poslužene s limetom i umakom od soje. Zovu se Siomai, nevjerojatno su sočne i zasitne, a s tanjura su nestale u sekundi!

Isto je i s hrskavim proljetnim rolicama. Ime im je Lumpia, punjene su začinjenim mesom i povrćem, a uz njih ide slatko-kiseli umak. Malene, a moćne, vrlo slične bureku, bile su nam toliko dobre da smo poželjeli naručiti još, ali još je toliko toga na jelovniku što želimo probati… Kolega se čuva za ono što slijedi, no ja ne mogu odoljeti jelu na žlicu pa uživam u filipinskoj juhi od rakova i kukuruza, s mrkvom i jajima, baš kao u ajnpren juhi koju mi je baka često kuhala kao maloj.

Iako obožavam meso, juha mi je zasad favorit, no sve se još stigne promijeniti. Sljedeći na redu je dekonstruirani Dynamite pohani sir. Izvana zlatan i hrskav, a iznutra tako mekan, iznenadio nas je ljutinom koju mu daje čili. Nismo je očekivali, ali godi nam. Taman da se malo odmorimo od mesa. ”U provincijama se konzumira više povrća, dok u gradovima kao što su Manila ili Las Piñas, gdje sam rođen, dominira meso. Valjda zato kao klinac nisam volio jesti ništa zeleno”, smije se Don.

Kuhinja njegove domovine u mnogočemu se razlikuje od drugih azijskih jer se razvijala pod snažnim europskim utjecajem. Filipini su, naime, više od 300 godina bili španjolska kolonija. ”Da, porobili su nas, ali i prenijeli puno toga na naše kulinarstvo i kulturu općenito. Amerikanci su nam pomogli da se oslobodimo Španjolaca pa smo na neko vrijeme postali njihova pseudokolonija, a u Drugom svjetskom ratu kolonizirali su nas i Japanci, donoseći svoje utjecaje na Filipine.

Naravno, tu su i Kinezi, s kojima smo jako puno trgovali. Binondo, prva kineska četvrt u prijestolnici Manili i najstarija u čitavom svijetu, datira iz 16. stoljeća. Tako je filipinska kuhinja evoluirala, od Španjolaca i Amerikanaca do Japanaca i Kineza”, objašnjava nam naš sugovornik.

Mnogi gosti iz Hrvatske, ali i ostatka Europe, za njegovu hranu poput Adoba, Afritade, pržene piletine i svinjetine kažu da ih podsjeća na njihovu domaću. ”Na Filipinima ne koristimo puno začina kao u Indiji ili Kini. Uglavnom su to sol, papar, paprika, luk, češnjak i komorač, a volimo i soju te zob”, dodaje vlasnik zagrebačkog restorana Kusina Filipino.

Na stol nam u tom trenutku stiže wok. Don je za nas pripremio pržene rezance s povrćem i škampima te slano-kiselo-slanim umakom. Ovo jelo imena Tukil posvećeno je njegovom ocu, dok je drugi wok, s povrćem, kikirikijem i slano-kiselo-ljutim umakom, osmislio u čast svoje majke i nazvao Barduts, što je zapravo Bernarditin nadimak.

Naša gozba nastavlja se, sasvim očekivano, uz još mesa. Kolega i ja dijelimo Sisig, komadiće svinjetine s lukom, čilijem, sojinim umakom i limetom, servirane uz kuhanu rižu. Obavezno jesti dok je još vruće i iznimno hrskavo! Kao i uvijek, najbolje se čuva za kraj pa posjet Kusini Filipino završavamo maloprije spomenutim Adobom, po mnogima najpopularnijim filipinskim jelom u kojem smo istinski uživali.

Piletina koja se lagano kuha u sojinom i aromatičnom umaku, octu, češnjaku i začinima toliko je mekana i sočna, topi se u ustima, a tu je i riža s korejskim jajetom, kombinacija za prste polizati! Za desert smo dobili Leche Flan, kremasti karamelizirani puding od jaja i mlijeka sa sladoledom. Cijene svih jela i više su nego pristupačne, kreću se od svega dva do 11,50 eura, okusi su odlični, atmosfera ugodna i opuštena, a gostoprimstvo bez premca. Mi ćemo se u Kusinu Filipino definitivno vratiti, dajemo joj čistu peticu i veselimo se novim susretima!