Najduži obrambeni zid u Europi nalazi se u Hrvatskoj! Povezuje dva gradića i dug je više od pet kilometara

Ako ovog ljeta tražite mjesto koje ima divno more, uzbudljivu povijest i vrhunsku gastronomiju, Ston je uistinu savršen odabir! Smjestio se na samom ulazu u Pelješac, jedan od najljepših hrvatskih poluotoka, pa su vam prekrasne plaže i skrivene uvale doslovno na dohvat ruke. Povijest ovog malog mjesta tako je bogata da je možete istraživati danima, a kad ogladnite, čeka vas ono po čemu je čitav ovaj kraj poznat diljem svijeta. U mirnim vodama Malostonskog zaljeva uzgajaju se kamenice i dagnje koje slove kao jedne od najkvalitetnijih na cijelom Sredozemlju. No iznad svega, Ston je poznat po nečemu što ga svrstava u sam europski vrh. Iznad gradića se uzdiže monumentalni kameni bedem koji slovi za najdulji sačuvani obrambeni zid na kontinentu.

Priča o stonskim zidinama počinje 1333. godine, kada je Dubrovačka Republika preuzela Pelješac od bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića. Dubrovčani nisu dugo čekali s osiguravanjem novog posjeda. Odlučili su ga utvrditi golemim obrambenim sustavom, a razlog takvog pothvata krio se u plitkim bazenima južno od grada.

Naime, u srednjem vijeku sol je vrijedila gotovo kao zlato, pa su je tako i zvali, bijelim zlatom. Stonske solane punile su državnu blagajnu golemim prihodima, a susjedna Mletačka Republika neprestano je vrebala priliku da se domogne tog bogatstva. Da bi zaštitili svoje najvrjednije gospodarsko dobro, Dubrovčani su pokrenuli najveći graditeljski pothvat koji su ikada izveli izvan samog Grada.

Prvo je preko brda Podzvizd podignut takozvani Veliki zid, dugačak oko 1200 metara. Prema starim dubrovačkim kronikama njegova je gradnja trajala svega 18 mjeseci i stajala čak 12.000 dukata, što je za ono doba bila vrtoglava svota.

Da bi se prevlaka u potpunosti zatvorila i osigurala, Dubrovčani su prema jedinstvenom planu podigli dva utvrđena gradića na suprotnim stranama poluotoka. Na jugu je nastao Ston, a na sjeveru Mali Ston, oba povezana neprekinutom linijom bedema. Time je Ston postao drugi planski građeni grad u Europi, odmah nakon francuskog Carcassonnea, pa ga mnogi s razlogom nazivaju Dubrovnikom u malom.

Cijeli fortifikacijski sklop oblikovao se postupno, tijekom gotovo četiri stoljeća. Izvorno je dosezao oko 7 kilometara, a danas se proteže nešto više od pet i pol. Zidine su nekoć bile ojačane s četrdesetak kula i nekoliko moćnih tvrđava, među kojima se isticao Veliki Kaštio, podignut 1357. godine kako bi izravno bdio nad solanama. Na izgradnji su radili neki od najpoznatijih graditelja onog vremena, među njima i firentinski arhitekt Michelozzo te majstori školovani u dubrovačkoj tradiciji.

Vrijeme nije bilo blagonaklono prema stonskim zidinama. Razoran potres 1667. godine srušio je dobar dio bedema, a teško su stradale i u potresima u novije vrijeme. Veliku štetu nanijela im je i ljudska ruka. 1874. godine jedan dio jednostavno je porušen, navodno iz higijenskih razloga, a zapravo zato što su nakon pada Republike izgubile vojnu važnost. Kamen se prodavao kao građevni materijal, a topove s tvrđava odvezli su u Beč.

Srećom, početkom ovog stoljeća pokrenuta je opsežna obnova. Bedemi su očišćeni, snimljeni suvremenim metodama i pažljivo restaurirani, pa danas posjetitelji mogu prošetati jednim od najimpresivnijih obrambenih kompleksa u ovom dijelu Europe. Šetnja vrhom zidina pruža doživljaj kakav se ne zaboravlja. Pred vama se otvara pogled na more, na bazene drevne solane i na kamene krovove gradića sklupčanog u podnožju.

Vrijedi razjasniti čestu nedoumicu.  Naime, Stonske zidine zaista se ubrajaju među najdulje sačuvane fortifikacijske sustave u Europi, no to ne znači da su najdulji zid koji je kontinent ikada vidio. Hadrijanov zid u Velikoj Britaniji, primjerice, bio je znatno dulji, ali je do danas ostao tek u fragmentima.

Zbog svega toga Stonske zidine mnogi od milja zovu europskim odgovorom na Veliki kineski zid. Možda nisu rekorderi u apsolutnom smislu, ali su bez sumnje među najljepšima i najočuvanijima. Onaj tko se popne na njihov vrh i pogleda prema Malostonskom zaljevu lako će razumjeti zašto su stoljećima vrijedile svakog uloženog dukata.