Ovo seosko domaćinstvo nadomak Zagreba poslužuje tri slijeda za samo 15 eura! Bili smo tamo i hrana je top

Mala drvena kućica i tišina kakvu u gradu gotovo više i ne poznajemo. Tako bismo najjednostavnije opisali Seosko domaćinstvo Kučko. Smješteno u Hrvatskom zagorju, nedaleko od dvorca Trakošćan, na slikovitom brežuljku na oko 400 metara nadmorske visine, ovo je mjesto do kojeg se ne dolazi usput. Do njega se stiže polako, uskom cestom koja vijuga kroz šumu i brežuljke, uz malo upornosti i s dozom znatiželje.

U nedjelju smo iz Zagreba krenuli prema Zagorju i trebalo nam je oko sat i pol vožnje. Krajolik je bio prekriven s gotovo pola metra snijega, a put prema vrhu brda pokazao se zahtjevnijim nego što smo očekivali. Kotači su oprezno hvatali podlogu, a mi smo se u jednom trenutku zapitali što nas zapravo čeka gore. No čim smo izašli iz posljednjeg zavoja, prizor je raspršio svaku sumnju. Pred nama se otvorio sasvim drugi svijet…

Stigli smo oko dva sata poslijepodne. Na parkingu nije bilo nikoga, a unutra su nas dočekala samo četiri stola i onaj poseban osjećaj kao da ste došli nekome doma, a ne u restoran. Drugih gostiju toga dana nije bilo, snijeg je učinio svoje. No kako smo ubrzo saznali, vikendom je ovdje sasvim drugačije. Stol je potrebno rezervirati nekoliko dana unaprijed.

Za sve su zaslužni Vesna Kučko i njezin suprug koji ovo seosko domaćinstvo vode već 15 godina. Godinama su radili u Zagrebu, živjeli užurbano i gradski, a onda su odlučili okrenuti novu stranicu. Danas žive i rade na brdu iznad Trakošćana, okruženi s čak deset tisuća kvadrata zemlje, vinogradom i voćnjakom koji se proteže koliko pogled seže.

„Počeli smo s narescima prije 15 godina, no ljudi su tražili domaću hranu. Htjeli su doći na pravi ručak pa smo promijenili smjer. Radimo samo vikendom jer jednostavno ne stignemo sve. Vinograd, voćnjak… To je hrpa posla”, govori nam Vesna pa dodatno objašnjava kako funkcionira njihovo seosko domaćinstvo.

Gospođa Vesna poslužuje ono što je toga dana skuhala. Ako unaprijed poželite patku, piceka ili nešto posebno, moguće je dogovoriti se. Sve je stvar razgovora i povjerenja. Nas je u nedjelju dočekao pravi zagorski ručak, onakav kakav se nekada kuhao nakon rada u polju, kada se za stol sjedalo s poštovanjem prema hrani. Najprije je stigao veliki lonac domaće juhe. Nije to bila juha iz vrećice ni brzinski temeljac, nego mirisna, puna okusa, ona koja grije dlanove dok držite tanjur i polako vas vraća u djetinjstvo.

Nakon juhe stigao je glavni tanjur koji bez problema može zasititi i najveće gurmane. Svinjski šnicl u bogatom umaku od vrganja, poslužen uz heljdinu kašu i kupus salatu. Meso je bilo mekano pod nožem, bez suvišne masnoće, s okusom koji je jasno pokazivao da nije samo „odrađeno“, nego pažljivo pripremljeno. Umak također nije bio težak i imao je lijepo izraženu aromu vrganja koja se je dugo zadržavala na nepcu.

Kad smo već bili prilično siti, na stol su stigli pravi zagorski štrukli. Topli, s lagano zapečenom koricom koja skriva mekano i sočno punjenje, upravo onakvi kakve uvijek poželimo kušati kad smo u Hrvatskom zagorju. Bili su precizno pripremljeni, bez viška tijesta i bez težine koja vas „zaustavi“ već nakon nekoliko zalogaja.

I danas se pitam kako sam uspio pojesti baš sve, od juhe do posljednjeg zalogaja štrukli, jer iza nas su već bila dva konkretna slijeda. Porcije kod Vesne zaista su obilne, upravo onakve kakve u Zagorju i očekujete.

Tri slijeda po osobi platili smo samo 15 eura. U vremenu kada u mnogim restoranima samo glavno jelo prelazi taj iznos, ovdje za istu cijenu dobivate juhu, konkretan glavni tanjur i domaće štrukle. I to ne simbolične porcije, nego zaista obilne. Pola litre crnog vina platili smo svega 3 eura, a u ponudi su i domaće rakije i sokovi proizvedeni na imanju.

„Vikendom smo puni i potrebno je napraviti rezervaciju. Vi ste danas imali sreće jer se niste najavili. Zbog snijega nema nikoga, inače je sve popunjeno”, kaže nam Vesna uz osmijeh. Ovo imanje ima i posebnu priču. „Ovo je od muža djedovina. Sve smo sami uredili. Puno je tu starinskih detalja i sve je autentično”, govori nam dok pokazuje stare predmete koji krase zidove, starinske ukrase i drvene grede koje čuvaju toplinu prostora.

Ako želite podržati malu obiteljsku priču koja se gradi već 15 godina, ili jednostavno pobjeći iz grada, udahnuti svjež zrak i sjesti za stol na kojem vas čeka domaća hrana, Seljačko domaćinstvo Kučko je adresa koju vrijedi zapisati. Ovdje se ne dolazi zbog pomodnosti, nego zbog okusa, mira i osjećaja da ste barem na nekoliko sati dio nečijeg doma.