U ovoj zemlji gužve su toliko ekstremne da postoje ljudi čiji je posao gurati putnike u vlak! Bez njih promet ne bi funkcionirao

Već i ptice na grani znaju da je željeznica primaran način prijevoza putnika u Japanu. Tako je još od pojave prvih putničkih parnih lokomotiva, koje su u Zemlji ”Izlazećeg Sunca” debitirale davne 1872. godine. Ondje danas postoji 30.625 kilometara željezničkih pruga, a vlakovima se godišnje vozi više od 9 milijardi putnika. Stoga nimalo ne čudi što se čak 46 od 50 najprometnijih stanica na svijetu nalazi upravo u Japanu. A ako ste ikad vidjeli fotografije ili snimke jutarnjih gužvi u Tokiju, vjerojatno ste uočili i uniformirane osobe koje rukama i tijelom pomažu putnicima da uđu u već krcate vagone. Japanski naziv za njih je oshīya, što u doslovnom prijevodu znači ”gurač”.

Sama riječ zapravo je nastala od glagola ”osu” (gurnuti) i sufiksa ”ya”, koji označava osobu ili radnika u nekoj djelatnosti. U praksi, oshīye su zaposlenici koji tijekom najvećih jutarnjih i večernjih gužvi pomažu da se putnici i njihova prtljaga smjeste u vlak kako bi se vrata mogla sigurno zatvoriti i kompozicija krenuti na vrijeme.

Prema japanskoj Wikipediji, ”oshīya je osoba koja gura putnike i(ili) dijelove prtljage koji vire izvan vrata u unutrašnjost vagona, upravo kako bi se ta ista vrata mogla zatvoriti bez rizika i kašnjenja vlaka, osobito u razdobljima najveće prometne špice”.

Ova neobična, ali vrlo funkcionalna uloga prvi put uvedena je 24. listopada 1955. na tokijskoj postaji Shinjuku, koja se smatra jednom od najprometnijih na svijetu. Naime, tadašnji sustav Japanskih nacionalnih željeznica suočavao se s naglim porastom broja putnika, što je rezultiralo potrebom za stvaranjem posebnih službi za regulaciju gužvi.

No današnji ”gurači” isprva se uopće nisu zvali oshīye. Službeni naziv bio im je ”tabyaku seiri gakari gakusei-han”, što u prijevodu znači ”studentski tim za organizaciju putnika”. Naime, posao su u početku obavljali uglavnom studenti, a naziv oshīya, koji je s vremenom postao općeprihvaćen izraz za ovu specifičnu ulogu u japanskom željezničkom prometu, počeo se koristiti tek kasnije.

Nadaleko je poznato da velike gradske željezničke mreže diljem Japana često funkcioniraju na granici mogućeg. U najgorim gužvama, popunjenost vagona može doseći od 180 do čak 200 posto kapaciteta. Ako se vrata vlaka ne mogu zatvoriti, isti ne smije krenuti, a jedno kašnjenje vrlo brzo prenosi se na čitavu liniju i posljedično stvara totalni zastoj u ionako prenapregnutom željezničkom prometu.

I tu uskače oshīya, koji, kao što smo već rekli, pomaže da se maksimalan broj putnika sigurno smjesti u vlak, što je ključno za točnost u prometu, a u Japanu je ravno svetinji. On provjerava sigurnosne uvjete na peronima, a kad vlak stigne, promatra ulazak i izlazak putnika, daje im upute te ih usmjerava prema dijelovima vagona u kojima je manja gužva.

A ako je vlak prepun i vrata se ne mogu zatvoriti, oshīya fizički gura putnike prema unutra, pritom pazeći da nitko ne ostane prikliješten između vrata. U slučaju da netko pokuša ući u već potpuno pun vagon, oshīya tu osobu može vratiti na peron. Tad on postaje hagashiya, što bi u doslovnom prijevodu značilo ”onaj koji uklanja putnike”.

Tek kad su svi putnici u vagonu i vrata se mogu sigurno zatvoriti, oshīya daje signal strojovođi i vlak dobiva zeleno svjetlo za polazak. Iako su tijekom 20. stoljeća postali svojevrstan simbol japanskih željeznica, uloga oshīye u 21. stoljeću znatno se smanjila. Njihove zadatke danas uglavnom obavljaju stalni zaposlenici kolodvora ili privremeni radnici, najčešće tijekom užurbanih jutarnjih i večernjih sati.

Svakako treba naglasiti da oshīya apsolutno uvijek djeluje unutar japanskih zakonskih okvira. Osoblju, naime, nije dopušteno prisilno gurati putnike u vlak. Štoviše, to je kažnjivo. Ova odredba postoji i dan-danas, iako se u praksi primjenjuje uzimajući u obzir kontekst sigurnosti, kao i prešutan pristanak putnika koji žele ući u vlak.

Iako zbog češćih polazaka vlakova, bolje organizacije kretanja putnika, širenja željezničke infrastrukture te promjene u radnim navikama i mobilnosti, osobito nakon pandemije koronavirusa, više nisu svakodnevna pojava, oshīye su i danas prisutni na najprometnijim tokijskim stanicama. Domaćem stanovništvu oni su sasvim uobičajen primjer japanskog pristupa redu i učinkovitosti, a putnicima iz ostatka svijeta fascinantan i pomalo nestvaran prizor…