Čuvar vremena

Pogled u svijet čuvara zagrebačkih satova: “Ako se neki pokvari, moramo odmah reagirati, bez obzira na kišu, vjetar, snijeg… A neki su teški i po 400 kilograma!”

Neke su obitelji oličenje ustrajnosti, čuvari tradicije, svojevrsni kroničari grada. A jednu takvu pronaći ćete na Maksimirskoj cesti, na broju 52a. Naime, na toj će vas adresi dočekati urarska radnja osnovana davne 1947. godine. Utemeljio ju je Simeon Lebarović, urar, graver, optičar i zlatar, a posao je, nakon što je Simeon preminuo 1963. godine, preuzeo njegov sin Zlatko. Danas, nakon što je Zlatko otišao u mirovinu, unutra ćete zateći Simeonova unuka Dalibora. A upravo smo s njim, 52-godišnjim čuvarom zagrebačkih gradskih satova i vremena, imali prilike razgovarati ovih dana.

ODGOVORAN POSAO ČUVARA VREMENA U ZAGREBU

Bio je ponedjeljak. A upravo je ponedjeljak dan kada Dalibor odlazi na Zrinjevac. Tamo, na meteorološkom stupu, mijenja vrpcu na pokazivaču vlage, temperature i pritiska. To radi svaki ponedjeljak, bez iznimke. Jer takav je posao čuvara. A u čuvara gradskih satova i vremena počeo se pretvarati još od malih nogu. Još kao dječak bio je stalni gost, ali i pomagač, u urarskoj radnji.

Prijestolnica 'fine dininga'Koji grad u Europi ima najbolje restorane? U jednoj metropoli čak 121 objekt ima ukupno 157 Michelinovih zvjezdica
Nastavi čitati

OD MALIH SE NOGU IGRAO U RADIONI, A ČAK JE I JEDNA OD BAKA BILA URARICA

„Od malena sam boravio tamo. Prvo se igraš, a onda počneš i raditi. Kad mi je bilo 14 ili 15 godina radije sam bio u radnji nego u školi. Radije nešto radiš nego da ideš u školu, a ja sam u radnji provodio vremena koliko mi je škola dopuštala. Daj dodaj ovo, napravi ono, i tako sam, polako, ozbiljnije počeo pomagati“, prisjeća se Dalibor.

I NJEGOV SIN VOLI POMAGATI I IGRATI SE U RADNJI

Pitamo se je li za njega, inače ljubitelja oldtimera te predsjednika Oldtimer kluba Zagreb, moglo biti drugačije. Cijela obitelj se, oduvijek, mogli bismo reći, bavila s vremenom. On je, naime, šesta generacija urara u obitelji Lebarović, i djedov je djed bio urar, pa čak je i jedna baka bila urarica te naučila svog muža zanatu.

NIKOG NE ŽELI NA NIŠTA PRISILJAVATI

Djed je uostalom njegovu ocu Zlatku, a on Daliboru, pričao kako su ga, kao malo dijete, spuštali na špagi do kazaljki toranjskog sata. A, uostalom, i njegov otac Zlatko, iako u mirovini i dobi od 89 godina, i dalje dolazi u radnju. “Naučio je cijeli život raditi, ne može on bez radnje…”, govori Dalibor. Hoće li i njegova djeca, njegova kći od 18 godina te mali sin od osam, ići njegovim putem ne zna. Doduše, sin već provodi vrijeme u radnji, vodi ići u radionicu i pomaže, no Dalibor kaže da će vrijeme pokazati i da on ne želi nikoga na ništa prisiljavati.

planina Promina utvrda Nečven
Otok na vapnencuSamozatajnu dalmatinsku ljepoticu nazivaju 'planinom s tisuću lica': po svojem je sastavu svjetski fenomen i obiluje izvorima vode
Nastavi čitati

NE NOSI SAT NA RUCI

No, Dalibor se, kad od njega pokušavamo izvući neku ‘romantiku’ vezanu uz vrijeme ili same satove, što mu ono ili oni znače, neda. Radije okreće na šalu. „Vrijeme znači da moramo gledati na sat kako bismo znali u koliko negdje moramo doći i pokušali ne kasniti jako… A koliko ćemo jako kasniti to će vrijeme pokazati“, nasmije se. A sat? Čak ga nema ni na ruci. Puno ih je – kad bi radio, pogotovo na nekom velikom poslu – uništio ili zdrobio, a ona mu je jednog dana tijekom ljeta bilo vruće pa je skinuo onaj koji je nosio u to vrijeme i više ga nikad nije stavio natrag.

IZRAĐUJE, ALI I ODRŽAVA SATOVE

Ne pati na satove, zaključuje. No, odmah i pojašnjava da je to posljedica činjenice da je cijeli život u satovima. I da ih u biti gleda na drugi način, pogotovo jer ih izrađuje. Napraviš ga, govori, i on ne ide i nešto ne valja pa se pitaš u čemu je problem i tragaš za njime. Uostalom, i drugi vid njegova posla – a to je održavanje satova, među ostalim i nekih od najslavnijih u glavnom gradu Hrvatske – traje od jutra do mraka, subotom i nedjeljom… Kad neki sat stane, govori Dalibor, to treba riješiti čim prije, pogotovo ako se nalazi na nekom gradskom trgu. A to je pak, naglašava, potpuno drugačiji posao od onog u radioni. Riječ je o većim, velikim satovima, struji koja vas može ubiti, osama, stršljenima, miševima, mravima…

RADE PO CIJELOJ HRVATSKOJ, ALI I U SUSJEDSTVU

Satove održava i postavlja ne samo po Zagrebu, nego i po cijeloj Hrvatskoj, kao i u susjednim zemljama, Sloveniji te Bosni i Hercegovini. Samo u glavnom gradu Hrvatske brine za njih 70-ak. Među njima su neki doista slavni, primjerice onaj na Trgu bana Josipa Jelačića. Ili sat na Markovoj crkvi. Ili, kako kaže, onaj zanimljiv u Ćirilometodskoj ulici, u sklopu zgrade pravnog fakulteta. U Dubrovniku brinu za njih šest, primjerice. I popis se samo nastavlja…

PREVENTIVNO ODRŽAVANJE JEDNOG OD NAJPOZNATIJIH SATOVA

No, od svih, upravo bi ovaj na Jelačićevu trgu mogao predstavljati najveći izazov. Ne možete, primjerice, doći s automobilom, trebate imati dozvolu, pa tražiti ljude iz javne rasvjete da dođu sa dizalicom. No, s druge strane, super mu je da može doći tramvajem – ukrca se kod radnje, izađe kod njega. Zbog svih zavrzlama vezanih uz njega, ali i slavu i važnost samog sata, njemu pristupa preventivno. Psihologije radi, kaže. Pregleda ga dan, dva prije nove godine ili nekih velikih događanja, mijenja dijelove koji već imaju neke godine, iako su – teoretski – još sasvim u redu. No, ništa se ne prepušta slučaju.

OSE, MRAVI, STRŠLJENOVI, MIŠEVI...

U svom poslu, održavanja satova, nerijetko nalazi na izazove, pogotovo u smislu već ranije spomenutih životinja. „Mi znamo za ose pa pazimo za to. Otvoriš ormarić i pogledaš je l’ ima čega ili nema čega, ako ima malo se domakneš. Obično su ose navečer mirne… Naišli smo u Popovači na stršljenove, odnosno oni su napravili gnijezdo na vrhu tog osam metara visokog totema, na kojem se sat nalazi na visini od oko pet… No, ne ideš prema njima. Zna ponekad biti i miševa, a i mravi znaju napasti elektroniku. To ne shvatiš nužno odmah, nego tek kad je mravlja kiselina pojede. Onda sve otvoriš, a oni počnu nositi jajašca kao blesavi pa malo pričekaš jer mi je žao pobiti ih…”, priča Dalibor.

BRINU ZA NAJMANJE 300 SATOVA

U globalu, brinu za najmanje 300 satova, a svake godine naprave desetak novih. Osobno mu je jedna od najljepših onaj koji su radili onaj u Ivanić Gradu, kaže, dok je najveći onaj u Petrovoj crkvi u Zagrebu. „Taj je veliki… Ima tri puta tri metra“, dodaje, a izradili su ga u svojoj radioni. Ovako, preko telefona, priča kao da je sve vrlo jednostavno – kad treba novi sat, kaže, mi ga napravimo i onda instaliramo, dođe kamion s dizalicom i mi to na licu mjesta montiramo. No, onda dodaje da satovi tog tipa imaju po 350 do 400 kilograma.

AKO NIJE U RADNJI, ONDA JE NA TERENU

Njegovi radni dani svode se na iduće pravilo – ako na terenu nema što raditi, onda je u radioni. Tamo uvijek nešto čeka. “Na sreću ili nažalost, nikad mi nije dosadno”, kaže. Svaki je dan na sto mjesta, a vodi i papirologiju. Radi ako treba od jutra do mraka, no voli svoj posao i voli raditi.

PONEKAD JE TEŠKO PRONAĆI KVAR, A NAJMISTERIOZNIJI KVAROVI JAVLJAJU SE LJETI I ZIMI

Što se tiče samih popravaka, najdraže mu je, odnosno najlakše kad je nešto na satu razbijeno. Ili kad je miš pregrizao žicu. To je, govori, riješen posao – znaš u čemu je kvar i to ispraviš, odnosno popraviš. No, tu i tamo sat zna kasniti 10 minuta i ne možeš shvatiti zašto. U nekim je slučajevima teško naći grešku. I to iziskuje strpljenja. Uvijek se, kaže pojavi neka nova varijanta takvih problema i zagonetki. „I onda u roku od 10 dana dođeš do njega 10 puta i riješi se. Uglavnom, glavom u zid dok se ne riješi. Čudne stvari se znaju događati kada naglo jako zahladi. Ili po ljeti. U biti, ne znaš što je gore, ljeto ili zima“, kaže urar Dalibor Lebarović.

Aktualno

Pročitajte još