Šarmantno zagorsko naselje na granici sa Slovenijom, kojem se divio i August Šenoa, idealno je mjesto za vikend izlet u prirodu

Hum na Sutli naselje je i istoimena općina u Krapinsko-zagorskoj županiji, na samoj granici sa Slovenijom, koju zapravo određuje, kako mu i ime govori, upravo rijeka Sutla. U općini od 18 pitoresknih sela, koja su raštrkana po bajkovitim zagorskim bregima, živi oko 5000 stanovnika, a sam Hum na Sutli često se naziva i sjeverozapadnim, tj. malim vratima Hrvatske. Opuštajuće zelenilo ovog kraja idealno je za šetanje i bicikliranje, a spomenuta rijeka i obližnja Špiljakova jezera slove kao raj za zaljubljenike u ribolov. Osim toga, impresivne zagorske kurije i tradicionalne hiže pravi su mali povijesni spomenici koji prkose zubu vremena te svjedoče o bogatom nasljeđu i zanimljivom identitetu mjesta. Idemo na izlet u Hum na Sutli!

A svega tri kilometra zapadno od samog mjesta nalazi se jedan od najvažnijih kulturnih spomenika u Zagorju, dvorac Mali Tabor. Izgrađen je u 15. stoljeću u renesansnom i ranobaroknom stilu, a prema odluci bana Ivaniša Korvina, u njemu se nalazilo upravno sjedište velikotaborskog vlastelinstva pa ga i danas često zovu ”malim bratom” Velikog Tabora.

Kaštel je kasnije prešao prvo u vlasništvo Jurja Brandenburškog, a zatim je prodan obitelji Ratkaj, koja ga je zadržala sve do 1793. godine, kad ga je naslijedio njihov nećak, barun Josip Wintershoffen. Nakon njega, Mali Tabor prešao je u vlasništvo obitelji Jelačić, a zatim baruna Kavanagha, koji mu je ujedno bio i posljednji vlasnik, tj. njegovi potomci zadržali su dvorac sve do kraja Drugog svjetskog rata.

Kaštel je izvorno imao pravokutan oblik s četiri kule i obrambenim zidom, da bi kasnije bio pretvoren u dvokrilni dvorac. U 19. stoljeću srušili su mu sjeverni zid, a sam dvorac je nadograđen i proširen. Nažalost, nekoć velebni i iznimno važan Mali Tabor, koji je impresionirao svojom vanjštinom, danas je zaboravljen, ruševan, zapušten i prepušten nemilosrdnom zubu vremena.

Hum na Sutli oduvijek je imao i popriličan gospodarski značaj za Krapinsko-zagorsku županiju, a tome u prilog ide i činjenica da se u njemu i dan-danas nalazi prva šumska staklana u Hrvatskoj. Utemeljena je davne 1860. godine i u njoj su se proizvodile staklenke za punionicu mineralne vode u obližnjoj Rogaškoj Slatini u Sloveniji. Tvornicu je 1996. preuzela švicarska tvrtka Vetropack, koja osim ove hrvatske, ima i dvije staklane u Austriji te po jednu u Švicarskoj, Češkoj, Slovačkoj i Ukrajini.

Pitoresknom Humu na Sutli i njegovim spektakularnim vidikovcima divio se i veliki književnik August Šenoa, koji se ’70-ih godina 19. stoljeća u mjestu često zaustavljao dok je putovao u susjednu Štajersku, a na njegovu ljepotu imun nije ostao ni njemački putopisac Georg von Martens. On je, naime, u svom djelu ”Reise nach Venedig” (”Put u Veneciju”) iz 1824. nahvalio srdačnu dobrodošlicu koju su mu priredili u plemićkom dvorcu Vučja Gorica, kad ga je domaćin Josip Krizmanić ispratio do mosta na Sutli, gdje su, kako je napisao, ”zajedno točili još nekoliko boca za dobrobit plemenitih Hrvata”.

Još jedna velika znamenitost općine nalazi se na brijegu u neposrednoj blizini sela Klenovec Humski. Riječ je o arheološkom nalazištu Veliki Gradiš, koje predstavlja jednu od najstarijih zagorskih obrambenih utvrda iz 13. stoljeća. Njezin glavni cilj bio je štititi važnu prometnicu koja je išla uz rijeku Sutlu sve do Štajerske. Spomenuti burg je sa susjednim, manjim brijegom, u narodu poznatim kao Mali Gradiš ili Malo Gradišće, u srednjem vijeku činio složeniji obrambeni sklop pod nazivom plemićki grad Vrbovec.

Ako se nađete u Humu na Sutli, svakako svratite i do crkve Majke Božje Taborske iz 1502. godine, koja slovi za najvrjedniji vjerski objekt u čitavoj općini. Ta gotička ljepotica, kojoj je s vremenom dograđena i barokna kapelica, impresionirat će vas svojim masivnim tornjem s baroknom kapom. A tu je i jednako lijepa crkva sv. Ivana Krstitelja iz 1644. Nju pak krase gotički oltar, četverokutno svetište i toranj s mnoštvo bifora.

Posebnost ovog zagorskog kraja je i atipičan humski govor, jedan od najsloženijih i najarhaičnijih kad je u pitanju kajkavski dijalekt. Stoga ga je Ministarstvo kulture 2007. godine, baš kao i specifičan bednjanski, uvrstilo na listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske.