U najdepresivniji svjetski grad stranci ne mogu ući bez posebne dozvole: toliko je zagađen da u njemu zna padati crveni snijeg

Na krajnjem sjeveru Rusije, duboko unutar Arktičkog kruga, smjestio se grad koji je ponio neslavnu titulu najdepresivnijeg mjesta na Zemlji. Njegovo ime je Noriljsk, izgrađen je na području trajno zaleđenog tla (permafrosta), ”živi” od industrije, a leži u Krasnojarskom kraju u istočnom Sibiru. Od Sjevernog pola udaljen je 2400 kilometara, dok ga od prijestolnice Moskve dijeli oko 3000 km. S oko 176.000 stanovnika, to je drugi najveći grad unutar Arktičkog kruga, odmah nakon Murmanska, ali i najsjeverniji veliki grad na svijetu koji broji više od 150.000 žitelja.

Noriljsk leži na jednom od najvećih nalazišta nikla, bakra i paladija na planetu. Iako se za minerale na tom području znalo i stoljećima prije, Sovjeti su tek 1935. odlučili izgraditi golemi industrijski kompleks, tzv. Noriljski kombinat. U tu svrhu osnovan je radni logor Norillag, tj. gulag.

Tijekom sljedećih 20 godina oko pola milijuna zatvorenika radilo je u surovim arktičkim uvjetima na izgradnji rudnika, talionica i industrijske infrastrukture općenito. Procjenjuje se da je živote izgubilo najmanje 17.000 ljudi, najčešće zbog gladi, iscrpljenosti i hipotermije. Nakon Staljinove smrti 1953., zatvorenici su pokrenuli Noriljski ustanak, jedan od prvih većih prosvjeda protiv okrutnosti gulaga u Sovjetskom Savezu.

Logori su napokon zatvoreni 1956., no industrija je ostala. Od 1960-ih Noriljsk praktički živi od nikla i bakra. Tvrtka Nornickel zapošljava većinu gradskog stanovništva i generira blizu dva posto ruskog BDP-a. No industrijski uspjeh ima visoku cijenu pa se Noriljsk danas smatra najzagađenijim gradom u Rusiji i jednim od najzagađenijih u svijetu.

Svake godine iz njegovih talionica u atmosferu odlaze milijuni tona otrovnih plinova, sumporov dioksid, dušikovi oksidi, fenoli i teški metali. Nažalost, posljedice strašnog zagađenja vidljive su i golim okom. Kisele kiše uništile su šume u okolici, a tlo je toliko zasićeno metalima da čak i površinski sloj zemlje sadrži visoke koncentracije plemenitih metala.

Zimi u Noriljsku povremeno pada i crveni snijeg. Naime, sitne metalne čestice i industrijska prašina talože se na pahuljama pa snježni pokrivač poprima ružičaste, narančaste ili krvavocrvene nijanse, stvarajući nadrealan kontrast naspram bijele tundre. Prizor arktičkog pejzaža obojenog kemijom estetski je fascinantan, ali i duboko uznemirujuć.

Zagađenje ozbiljno šteti i ljudskom zdravlju. Očekivani životni vijek radnika u Noriljsku iznosi oko 59 godina, što je manje od ruskog prosjeka, a i stope karcinoma značajno su veće nego u ostatku države. Grad još pamti i veliku ekološku katastrofu iz 2020., kad se dizelsko gorivo izlilo u obližnju rijeku, zbog čega je proglašeno izvanredno stanje.

Noriljsk nije surov samo zbog industrije. Klima je ondje izuzetno ekstremna, čak i za sibirske standarde. Grad je dvije trećine godine okovan snijegom, a prosječna siječanjska temperatura iznosi oko minus 30 stupnjeva Celzijevih. Svake zime stanovnici moraju preživjeti 45 dana potpune polarne noći, dok ljeti sunce ne zalazi čak 65 dana.

Do ovog grada ne vodi niti jedna cesta, tj. nema kopnene veze između Noriljska i ostatka Rusije. Do njega se stiže jedino zrakoplovom ili brodom preko luke Dudinke, no zimi je plovidba otežana jer se rijeka Jeniseja zaledi. Noriljsk i službeno slovi kao ”zatvoren grad” jer strani državljani u njega ne mogu ući bez posebne propusnice koju izdaje država.

Unatoč sumornoj reputaciji, Noriljsk ne prestaje intrigirati ostatak svijeta. Njegovi brutalistički blokovi prekriveni snijegom, dimnjaci koji paraju polarno nebo i tundra kojoj nema kraja stvaraju prizore kakvi ne postoje nigdje drugdje. Grad izgrađen na ledu, metalu, industriji i povijesnoj traumi mjesto je koje nas istodobno odbija te fascinira.