Ovaj hrvatski grad izgrađen je u rekordnih 397 dana! Imao je školu, bolnicu i kino, a stanovnici su najam plaćali samo 40 eura

Danas se na dovršetak jedne zgrade nerijetko čeka godinama. Rokovi se pomiču, useljenja odgađaju, a administracija usporava svaki korak. Upravo zato priča o Raši i danas zvuči filmski, gotovo nevjerojatno… Naime, najmlađi grad u Istri podignut je na nekadašnjoj močvari za samo 397 dana, od prvih građevinskih radova do useljenja stanovnika. U nešto više od godine dana nastao je potpuno funkcionalan grad, sa svime što je njegovim stanovnicima bilo potrebno za svakodnevni život.

U blizini današnje Raše kopao se ugljen, a talijanskoj upravi tog vremena rudnik je bio iznimno važan. Umjesto da rudari svakodnevno gube sate na dolazak i odlazak s posla, odlučeno je da će im se sagraditi grad tik uz rudnik, sa svime što obitelji treba za normalan život. Rudari su za stan plaćali 50 lira mjesečno, što bi prema današnjoj kupovnoj moći odgovaralo iznosu od oko 40 eura.

I doista, Raša nije bila puko spavaonica za radnike. Imala je školu, bolnicu, kino te crkvu posvećenu svetoj Barbari, zaštitnici rudara. Uz to su tu bile radničke kuće, vile za upravitelje rudnika i sva javna infrastruktura koju biste očekivali od uređenoga grada. Naselje je izvorno planirano za oko 2000 stanovnika i podijeljeno je vrlo jasno, dvije trećine za stanovanje, a industrijska zona s upravnom zgradom rudnika smjestila se na južnom kraju. Zanimljivo je i to da izvorno ime grada uopće nije bilo Raša, nego Liburnia.

Ono što Rašu čini posebnom i u svjetskim okvirima jest činjenica da iza cijeloga grada stoji potpis jednog arhitekta. Tršćanski arhitekt Gustavo Pulitzer Finali osmislio je baš sve, od urbanističkog rješenja i javnih zgrada do izgleda radničkih kuća, pa čak i uređenja njihova interijera. Njegova je sudbina također priča za sebe. Pulitzer Finali bio je talijanski Židov koji je 1939. pobjegao u Sjedinjene Američke Države, gdje je ostvario brojne projekte, da bi se desetak godina kasnije vratio u Italiju.

Srcem grada dominira crkva svete Barbare i upravo je ona najfotogeničniji detalj Raše. Arhitekt je inspiraciju za njezin oblik potražio ondje gdje je i logično, u rudniku.

Glavni brod crkve oblikovan je poput naopako okrenutog rudarskog vagoneta, dok četvrtasti zvonik podsjeća na rudarsku lampu, onu istu koja se nalazi i na općinskom grbu. Zaobljeni svod dobiven je nizanjem armiranobetonskih lučnih rebara koja neodoljivo podsjećaju na jamsku podgradu. Rezultat je građevina koja i danas izgleda upadljivo moderno, iako je stara gotovo stoljeće.

Ima tu još jedan detalj koji vrijedi spomenuti. Za razliku od drugih novih gradova koji su u to doba nicali po Italiji, gdje je središnje mjesto na trgu obično zauzimala zgrada vladajuće stranke, u Raši je taj počasni položaj dobila baš crkva.

Rudnik je zatvoren 1966. godine i grad je nakon toga prošao teška vremena. Ipak, ono što je ostalo do danas gotovo je netaknuto svjedočanstvo jednog vremena i jedne smiono zamišljene ideje. Zato je Raša i proglašena zaštićenim kulturnim dobrom.

Ako se ikad zateknete u okolici Labina, svakako skoknite do Raše. Prošećite kroz pravilne nizove kuća, popnite se stepenicama do crkve svete Barbare i zamislite kako je izgledao život u gradu koji je od prve cigle do useljenja nastao brže nego što danas traje gradnja jedne obične zgrade.