Nerazvikano naselje u Dalmaciji cijelo je smješteno na poluotoku, a još je prije 100 godina dobilo nadimak “mala Venecija”

Možda ste vozili od Splita prema Trogiru i bili mu tako blizu, možda ste ga vidjeli iz daljine, ali niste ni slutili kakvo blago skriva. Vranjic na karti dalmatinskih naselja nije jako poznato ime, ali oni koji za njega znaju kunu se da je jedno od najljepših i najzanimljivijih na obali. Danas naselje u sklopu grada Solina, Vranjic ima povijest dugu tisućama godina i na relativno malenoj površini krije brojne zanimljivosti!

Zanimljiv je već i sam položaj naselja. Vranjic je cijeli smješten na poluotoku, a njegov najupečatljiviji dio na još jednom manjem poluotoku koji s kopnom povezuje tek tanki nasip kojim prolazi cesta. Nekad je to bio otok, ali je kroz povijest povezan s kopnom i danas izgleda predivno, posebice na fotografijama iz zraka na kojima se jasno vide njegove uredne kuće i pametno raspoređene ulice.

Život je na ovom mjestu, na kojem se rijeka Jadro ulijeva u Jadransko more, postojao još u prapovijesno i rimsko doba o čemu su sačuvani brojni tragovi. Na poluotoku su otkriveni ostaci luke iz rimskog doba i mnogobrojni kameni spomenici, natpisi, nadgrobne stele i arhitektonski ukrasi.

Iako su neki pohranjeni u Arheološkom muzeju u Splitu, mnogi su ugrađeni u kuće izgrađene krajem 19. i početkom 20. stoljeća. TZ grada Solina piše kako je to tada bio čest običaj. To znači da ćete šetajući ulicama Vranjica biti okruženi tisućljetnom povijesti, skladno uklopljenom u svakodnevni život.

Vranjic je smješten u krajnjem istočnom dijelu Kaštelanskog zaljeva i prema zadnjem popisu ima 1160 stanovnika. Njegov bajkoviti izgled još mu je prije stotinjak godina priskrbio laskavi nadimak „mala Venecija“, no krajem 19. i u 20. stoljeću tu je bajkovitost narušila industrijalizacija.

Vranjic je, naime, desetljećima bio snažno vezan uz industriju. Tvornice, radnička svakodnevica i blizina Splita i Solina definirali su njegov razvoj, ali i ostavili dubok trag u prostoru i kolektivnoj memoriji. Industrija je donosila posao i sigurnost, ali i zagađenje, izolaciju i prostorna ograničenja. Kako je industrija postupno slabila, Vranjic je ostao u svojevrsnom međuprostoru između onoga što je bio i onoga što tek treba postati.

Upravo je zato poseban taj mali poluotok na poluotoku, na kojem mediteranski duh živi i dalje u gotovo izvornom obliku. Ta povijesna jezgra ima onaj karakteristični dalmatinski štih atmosferu, s kamenim kućama i uskim ulicama. Središnje mjesto poluotoka je župna crkva sv. Martina biskupa koja se prvi put spominje 950. godine, veće proširenje doživjela je 1729., a današnji je oblik poprimila početkom 20. stoljeća.

Dio identiteta Vranjica svakako čini i rijeka Jadro, koja se upravo ovdje ulijeva u Jadransko more. Ta rijeka, duga samo 4,5 kilometra, oblikovala je sudbinu čitave Dalmacije i već je više od 2000 godina izvor života. Izvire u podnožju Kozjaka, iz snažnog krškog vrela, i iznimno je čista, hladna i pitka. Nekad je vodom opskrbljivala Dioklecijanovu palaču, a i danas je jedan od glavnih izvora vodoopskrbe za Split, Solin, Kaštela i šire područje. Svoj kratak, ali neprocjenjiv put završava upravo u uvali Vranjic.