Najudaljenije otočje u Hrvatskoj ima samo jednog stanovnika: do njega nije lako doći, no svaka minuta puta itekako se isplati

Iako izgledaju kao raj na Zemlji, Palagruža i Palagruško otočje nisu mjesta do kojih se tek usput svrati. To je Jadran u svom najizoliranijem, najtišem i najdivljijem izdanju. Desetak otoka i otočića usred pučine nalaze se na čak 68 nautičkih milja južno od Splita, dok ih od Komiže na otoku Visu, kojoj i administrativno pripadaju, dijele oko 43 nautičke milje. Palagruško otočje svijet je za sebe, točka na kojoj se Jadran širi u beskraj. Sam naziv Palagruža potječe od grčke riječi pelagos, što znači otvoreno more i savršeno pristaje karakteru ovog najudaljenijeg hrvatskog otočja.

Glavni otok, Vela Palagruža, uski je i klisurasti greben dug oko 1400 i širok približno 300 metara. Na njegovom najvišem vrhu (92 metra) ponosno stoji jedina građevina, svjetionik “Palagruža”. Izgrađen je u 19. stoljeću, a kad su uvjeti idealni, svjetlost mu se vidi i s udaljenosti od 26 milja.

Jedini stanovnik Vele Palagruže je svjetioničar, čija smjena na otoku traje oko mjesec dana. Ondje nema klasične opskrbe ni svakodnevnog dolaska broda: hrana i osnovne potrepštine dopremaju se organizirano, obično pri smjeni posade ili kad to dopuštaju vremenski uvjeti, što znači da se život planira vrlo precizno i u potpunosti ovisi o moru.

U svjetioniku se nalaze i dva apartmana za (avan)turiste. Svaki ima kapacitet za do četiri osobe, što Palagružu čini jednom od najneobičnijih robinzonskih destinacija u Hrvatskoj. Za vedrih dana s ovog skrivenog bisera Jadrana može se vidjeti i susjedna Italija.

Hrana i ostale potrepštine na najudaljeniji hrvatski otok dostavljaju se službenim brodovima tvrtke Plovput (ona upravlja svjetionikom) ili u suradnji s lokalnim komiškim ribarima. Nakon što se iskrca, najčešće uvali Zola, teret se uz strmu hridinu prenosi do svjetionika, na oko 90 metara visine. Pritom se koristi oko 138 metara duga teretna žičara (uspinjača).

Zapadno od Vele Palagruže su hridi Volić Veli i Volić Mali te Pupak, dok su uz južnu obalu smještene Sika od žala i Sika od Konfina. Na istočnom i jugoistočnom dijelu krajolik postaje još dramatičniji: ondje su klisurasta Mala Palagruža, Kamik od tramuntane i manji Pupak od levanta, a na svega desetak metara od Male Palagruže uzdiže se strmi Kamik od oštra.

Južnije od Male Palagruže skriva se hrid Baba, koja u plimi nestaje pod morem. Uz nju su pronađeni ostaci brodoloma iz 1. stoljeća. Istočno je hrid Gaće, a sjeverno Sika od Križa. Tri nautičke milje dalje, prema jugoistoku, nalazi se otočić Galijula, najjužnija kopnena točka Hrvatske. Oko nje se, u najvećim olujama, bilježe valovi visoki i do devet metara.

U blizini je i plićina Pupak, koja za velikih oseka izviri iz mora pa nakratko postaje još južnija točka od same Galijule. Iako na prvi pogled djeluje surovo, Vela Palagruža ima i svoju “mekšu stranu”. To su dvije šljunčane plaže: Velo žalo na jugu, gdje su ribari stoljećima izvlačili brodice, a more je plitko i pogodno za kupanje, kao i manja plaža Malo žalo na sjeveru.

Što se tiče Male Palagruže, ona ima samo jednu dostupniju uvalu. Zove se Medvidina i nalazi se na istočnoj strani, dok je ostatak otočića stjenovit i teško pristupačan. Uz Palagružu se veže i zanimljiva legenda o grčkom junaku Diomedu koji je, prema predaji, ondje boravio ili čak bio pokopan.

Palagruško podmorje iznimno je bogato i smatra se jednim od najvrjednijih ribolovnih područja Jadrana. Komiški ribari ondje su lovili još od 12. stoljeća, a ta dugotrajna tradicija ribarenja imala je i veliku povijesnu težinu: smatra se da je upravo prisutnost ribara pridonijela tome da Palagruža ostane u sastavu hrvatskog, a ne talijanskog teritorija.

More oko jedinstvene Palagruže skriva i brojne arheološke nalaze, olupine brodova te tragove bogate pomorske prošlosti. Uz sve navedeno, otočje je zaštićeno kao prirodni rezervat s bogatom mediteranskom florom, uključujući i endemske biljne vrste.

Do Palagruškog otočja nema redovitih brodskih linija. Do njega se može doći isključivo privatnim brodicama ili organiziranim prijevozom uz dogovor, najčešće iz Komiže i Visa, a rjeđe s Lastova, najbližeg naseljenog otoka koji je od Palagruže udaljen gotovo 60 kilometara. Plovidba iz Komiže ili Visa traje dva do tri sata gliserom ili do šest sati sporijom brodicom, no trajanje ovisi o vremenskim uvjetima i moru.

Valja imati na umu da je more oko Palagruže nepredvidivo. Iako se u mirnim uvjetima putovanje može činiti kao izlet iz snova, vremenske promjene na pučini znaju biti itekako nagle. Stoga treba pažljivo pratiti prognozu i oslanjati se isključivo na iskusne skipere te lokalne ribare koji dobro poznaju ćud mora. No jedno je sigurno: posjetiti Palagružu znači doživjeti Jadran u njegovoj najčišćoj formi, kao prostor slobode, vjetra i tišine kakav postoji samo miljama daleko od kopna i urbanog svijeta.