Velinka se iz Zagreba vratila na rodni otok i danas obnavlja suhozide. „Ako su to radili tisućama godina, zašto ne bih mogla i ja?“

Život na otoku je teži, ali je manje opterećen nego život u gradovima, a ovdje na Mljetu, jednom od najtiših otoka na svijetu, tu tišinu možeš čuti. Upravo to su riječi Velinke Buljan iz Babina Polja, predsjednice udruge Mljetske koze. Neobičan naziv udruge koju Velinka vodi skriva i pomalo neobičnu priču, među ostalim onu o povratku otočnom životu i želji za očuvanjem istoga. No, krenimo redom…

Naime, Velinka, inače iz Babina Polja na Mljetu, na otok se vratila prije četiri godine. Užurbani Zagreb, gdje se bavila novinarstvom i PR-om, odlučila je zamijeniti sporijim i mirnijim životom. „Naslijedila sam obiteljsku kuću staru 350 godina koju smo već i prije uredili… I vratila se na svoj rajski otok, jedno od najljepših mjesta na svijetu. Na ovom otoku nema mjesta koje nije lijepo, može biti lijepo i ljepše“, kaže Velinka danas.

Bavi se pripremom i provedbom EU projekata, iznajmljivanjem, a vodi i spomenutu udrugu neobičnog imena. „Kad si na Mljetu, kad živiš na otoku, pogotovo kad to nije gusto naseljen otok, onda nedostaje ljudi svih kvalifikacija. Moraš imat sve kvalifikacije i baviti se raznim stvarima, od cijepanja drva do mijenjanja utičnice. Moraš biti spreman sam napraviti sve što treba obaviti. To je jedna od specifičnosti života na otoku, ali zato otočani svašta znaju. Mi smo multipraktični ljudi“, kaže.

Promjena tempa i stila života nije još teško pala. „Nije mi bila velika promjena, ja sam rođena na otoku, tu sam živjela do 14. godine, kada sam morala otići u srednju školu. No, nikad nisam izgubila vezu s otokom, uvijek sam dolazila kući, za blagdane i obiteljske prilike ili ljeti”, pojašnjava. Zagreb joj, priznaje, nedostaje. Voli ga, u Zagrebu su ljudi koje je upoznala kroz život i gaji određenu nostalgiju za tim gradom. No, Zagreb se, kaže, bio promijenio.

“Nakon potresa energija ljudi je drugačija. Ne znam kako je sada, no u Dalmaciji su ljudi puno vedriji i bolje volje. Na otoku ako nečega ima, ima vremena, nismo toliko opterećeni s vremenom. Uglavnom, atmosfera nije bila motivirajuća, istovremeno sam naslijedila kuću, a moj muž je uvijek želio živjeti na moru pa je zapravo bila njegova inicijativa da se preselimo. Sve se poklopilo jedno s drugim”, prisjeća se.

Kako se vratila, tako su se pokrenule i druge stvari. “Inicirala sam osnivanje Mljetskih koza s još tri djevojke, Jelenom Merćep Hajdić, Anicom Belin i Anamarijom Levak. Udruga se bavi očuvanjem kulturne baštine i tradicije, održivog razvoja otoka te kulture življenja”, objašnjava Velinka. Suhozidi, na čijem očuvanju i promociji udruga među ostalim radi, neizostavni su dio te priče. A akteri u njoj su i koze, koje su uostalom ‘skrivile’ ime udruge.

„Imamo velik broj podivljalih koza, dakle koza koje su bile domaće te su puštene. Puno ih je, dolaze u sela i ruše suhozide kojih ima po cijelom otoku. Otok je nekada bio velika poljoprivredna površina, obrađivao se svaki pedalj zemlje, a naši stari su radili vrtove od kamena. Mljet je sad najšumovitiji otok, no ispod te šume su sakriveni suhozidi koji okružuju i kuće te su dio identiteta otoka”, pojašnjava Velinka te uz smijeh dodaje kako u Mljetskim kozama, udruzi koja ima četiri članice, grade ono što koze ruše.

Udruga djeluje na projektnoj osnovi, a cilj im je aktivirati i lokalno stanovništvo. U posljednje dvije godine održali su četiri volonterske radionice na četiri lokacije, a na gradnji suhozida radilo je oko 50 volontera. Mljetske koze organiziraju radionicu, a vode je stručnjaci iz Dragodida.

No, Velinka i sama, i u svoje slobodno vrijeme, gradi suhozide. Sve je krenulo jer nije mogla gledati kako su porušeni oko kuća, među ostalim i oko njezine. “Mislila sam si ako su to radili tisućama godina, zašto ne bi mogla i ja. A naučila sam tako da su mi u kafani stariji objasnili kako se to radi, u teoriji. Onda sam napravila jedan zid i susjeda od 90 godina mi je rekla ‘o, pa ti si to bolje napravila nego bilo koji muški’. Onda sam se uključila i u Dragodidovu radionicu i potvrdila da radim kako treba…”, prisjetila se. Dosad je izgradila, uključujući i na radionicama, oko 100 metara suhozida.

“Izađem ispred kuće, pogledam na koji ću zid i tamo slažem. Ovdje ti ne može biti dosadno, gdje god pogledaš čeka te neki posao, pa možeš birati. A ja rado biram suhozid jer mi kopaju oči ti odroni i onda se stavim na to i to lijepo raste… Motivirajuć je to posao jer u kratkom vremenu vidiš napredak. I terapijski zato što se igraš i slažeš, kao Lego kockice”, objašnjava Velinka koja suhozide oko kuće gradi po dva, tri sata dnevno.

Svojim vlastitim primjerom izazvala je domino efekt. “Dosta se ljudi zainteresiralo kad su vidjeli da ih radim. To je inače bio muški posao, a ne ženski… Pa im pokažem, a imam i obećanja koja moram održati, kako bi si ljudi sami popravili”, govori Velinka kojoj je jako drago što je lokalna zajednica vrlo pozitivno reagirala na njihove akcije te što određena razina motivacije postoji i među mladima. “Mladi koji žive na otoku i inače vole taj stil života, ali mi je drago da su svjesni važnosti toga da se vodi računa o tome što imamo i da očuvamo to što imamo”, poručuje.