Prijatelj iz Njemačke stigao nam je u goste, a mi smo mu pokazali Zagreb kakav ne može naći u brošurama. Bio je oduševljen

Došao je u udobnim tenisicama i s prilično jasnom idejom što sve želi vidjeti. Želi istražiti ulice i trgove Donjega grada, prošetati povijesnim Gornjim gradom, obići HNK i Mimaru, sjesti na klupicu na Zrinjevcu… Oboje volimo prirodu, pa je u rasporedu i izlet na Medvednicu i obilazak Medvedgrada, a jedno ćemo popodne i do Maksimira. Odlično, kažem prijatelju koji me prvi put posjećuje u Zagrebu. Ali prvo kava.

Bez kave, srećom na terasi jer još je toplo, ne počinjemo ni radni dan, a kamoli višesatno druženje s prijateljima, objašnjavam prijatelju koji je došao iz hladnog Hamburga. Možda nije navikao sjediti na kavi satima, kao mi u Hrvatskoj, ali o tom piću zna dosta, pa ga vodim u Preradovićevu, gdje se na kraju dugog poteza terasa kao stvorenih za dugotrajno promatranje grada iz kafića smjestio i CHI, a odličnim specialty kavama. A da ne razgledavamo gladni, na samo nekoliko koraka nam je Korica, čija su ga peciva oduševila.

Kamo ćemo dalje? Petak je, pa plac ostavljamo za uvijek živahnu subotu, a mi krećemo u šetnju gradom, od trga, donjogradskih ulica, preko Opatovine i Kaptola sve do Gornjeg grada. Savršen je Zagreb, primjećuje moj gost, dovoljno malen da ga obiđeš pješke, a dovoljno velik da na svakom koraku nudi nešto zanimljivo.

Od šetnje smo ogladnjeli, pa se vraćamo prema samom centru, gdje ga vodim u Ficlek, mjesto na kojem pričamo o tome što je zapravo zagrebačka gastronomija. Jesu li to samo purica s mlincima, štrukli i ajngemahtec juha? Nipošto, slažemo se, iako te tradicionalne okuse obožavamo. Zagrebačka kuhinja je i kuhinja svijeta, toliko ispremrežena različitim utjecajima koji su kroz stoljeća oblikovali ono oko čega se danas okupljamo za stolom.

Dugo se nismo vidjeli, pa razgovor teče lako poput Save: kad se nađe dvoje gurmana priča se nekako prirodno vraća na hranu, vina i kulturu stola koja nam je oboma važna. U Masarykovoj sjedamo na čašu vina u Bastion No. 19 i razgovaramo o hrvatskim vinima i njihovim posebnostima, a sutra ću mu, dogovaramo se, otkriti i odlična craft piva koja već godinama osvajaju Zagreb.

Mrak sve ranije pada, pa već razmišljamo o večeri za koju imamo ipak malo ambicioznije planove. Hoćemo li do Noela, jedinog zagrebačkog restorana s Michelinovom zvjezdicom, Dubravkinog puta na njegovoj čarobnoj lokaciji, možda do nekog od Esplanadinih restorana, Zinfandela ili Le Bistroa? Na kraju se odlučujemo za Mano2, pomalo žalosni što možemo večerati samo jednom u danu. Dan završavamo uz koktele u KOI baru na Ribnjaku, ali ipak odlazimo u pristojno doba na spavanje. Sutra nas čeka još jedan uzbudljiv dan.

Kad sam rekla prijatelju da ćemo subotnje jutro započeti na Dolcu, malo me čudno pogledao. No kad smo se sljedećeg dana našli među štandovima postalo mu je jasno zašto sam mu to najavila kao jednu od neformalnih atrakcija Zagreba. Muvamo se među štandovima, čavrljamo s kumicama, mirišemo cvijeće, divimo se sezonskim šljivama, mandarinama i tikvama. Iako su zbog obnove preseljeni na trg i okolne ulice, štandovi Dolca zadržali su svoju vibrantnu atmosferu i ostali mjesto na kojem točno možeš vidjeti koje je doba godine, dobiti ideju za sezonski ručak, sresti drage ljude…

Da, tržnica je po definiciji mjesto za nabavku namirnica, ali plac u Zagrebu ima još veće značenje. On je centar društvenog života vikendom. I on se ne događa samo u centru, na Dolcu, jednaka je atmosfera i na Utrinama, na Trešnjevci, Jarunu… Svaki kvart ima svoj ritam i ljude koji ga poznaju napamet.

Upravo na Dolcu brojni okolni lokali nabavljaju sezonske namirnice koje će tog dana ponuditi svojim gostima, od svježe ribe i mesa do povrća. Oko placeva se razvija i specifičan gastronomski život: doručci, mali bistroi, pekarnice, povremena druženja uz hranu… Razmišljamo da podijelimo malu porciju ribica u Amfori, smještenoj tik uz ribarnicu s koje sve nabavljaju, ali privlači nas i raskošan brunch, primjerice u Boogie Labu, ukusan međuobrok koji je u Zagrebu posljednjih godina sve popularniji. Ponovo isti problem: samo jedan želudac, a toliko toga za probati! Uzimamo nekoliko sitnijih zalogaja u Bistrou i pekarnici Salo na Opatovini, naravno uz obaveznu šalicu kave, što će nam biti sasvim dovoljno do konkretnije ručka.

Vreva subotnjeg jutra u centru Zagreba potpuno nas je obuzela, a vrijeme je i da se od nje malo i udaljimo da otkrijem svom gostu zagrebačke zelene oaze. Nedjelja je rezervirana za Medvednicu i obilazak utvrde Medvedgrad, pa subotnje popodne provodimo u šetnji Maksimirom, nakon čega krećemo prema zapadu i popularnom Jarunu. Nekoliko krugova biciklom oko jezera i spremi smo za ručak: odlučili smo se za Malu ribu, jer u Zagrebu se ipak osjete i mediteranski utjecaji, što sam htjela pokazati svom gostu.

Doživljaj Zagreba nije samo Gornji grad, kula Lotrščak, muzeji i raskošna arhitektura. Zagreb živi i u malim ritualima i navikama koje grad čine posebnim. O svemu što smo doživjeli i prošli razgovaramo navečer uz pivo, odvela sam ga u Sip Pub Zmajske pivovare, koji mi je od otvaranja prije nekoliko mjeseci jedno od dražih mjesta u gradu. Toliko smo toga vidjeli i probali, a okolicu nismo ni zagrebali. Koliko ga poznajem, znam da će mu penjanje na Medvednicu, moje najdraže Sljeme, u oštroj konkurenciji biti jedna od najdražih uspomena iz Zagreba. A tek kad proba štrudle na vrhu…