Ivica već 40 godina radi u slavnom zagrebačkom hotelu koji ovog mjeseca slavi 100. rođendan: „Najdraži gosti? Omar Sharif i nogometna legenda Pele“

“U hotelu Esplanade radim 41 godinu. Znate zašto? Jer je Esplanade ušla u moj krvotok, moje žile… Zapravo, Esplanade je moj život”, govori nam Ivica Šindilj, direktor sigurnosti u tom slavnom hotelu, jednom od najlegendarnijih zagrebačkih, ali i hrvatskih hotela koji ovog mjeseca slavi svoj veliki 100. rođendan. Upravo tim povodom razgovarali smo s njime, uletjeli u njegov zaposlen dnevni raspored prepun telefonskih poziva i nutkali ga da nam priča o svom dugom karijernom putu u tom nevjerojatnom zdanju. Uglađen i rječit, hotel kojem je posvetio nekoliko desetljeća svog života, tijekom našeg će razgovara uzastopce nazivati ‘damom’ i ‘ljepoticom’. Ništa manje Esplanade, mogli bismo reći, nije ni zaslužila.

No, Esplanade je isto tako postala dio krvotoka samog Zagreba, ali i Hrvatske. Službeno otvorena 22. travnja 1925. godine, kao hotel za putnike luksuznog Orient Expressa, legendarnog vlaka koji je povezivao Pariz, Veneciju i Istanbul, taj je hotel postao simbol glavnog grada Hrvatske, kojem su elegancija, kvaliteta, izvrsnost i luksuz sinonimi. S njima, naravno, dolazi i glamur. U tom je hotelu odsjelo toliko slavnih ličnosti iz svih sfera života, od Pelea do Alfreda Hitchcocka, princeza i prinčeva, državnika, glazbenika i glazbenica, glumica i glumaca, toliko njih da ih je sve teško i pobrojati…

Zdanje je to uz koje su se uvijek vezale i nevjerojatne priče, dostojne ekranizacije. Već se dugo za Esplanade govori da je “prekoračiti njezin prag doživljaj vrijedan spomena unucima”. Nosila je titulu najmodernije uređenog hotela srednje Europe koji je, također se govorilo, “neodoljivo privlačio nezadovoljne žene i njihove ljubavnike”… Jedan od njezinih prvih gostiju bio je poslovni čovjek iz Osijeka, gospodin Glück (sreća), a uz Esplanade se veže i priča kao o mjestu gdje je na ovim prostorima prvi put održan striptiz, i to na oproštajnoj zabavi nekog talijanskog grofa.

U njoj su se održavali otmjeni balovi, u mračnom periodu prošlosti bila je sjedište Gestapa. Nekoliko je konobara tada bilo špijuniralo Nijemce za partizane, a – kad su ih otkrili – bili su smaknuti. Nakon rata, u hotelu se nalazila javna kuhinja… Esplanade automatski zaziva onu ‘kad bi zidovi mogli pričati’…

Neke su priče dobro znane. Primjerice, boravak saudijskoj princa i njegove brojne pratnje kojima su u Esplanadi, među ostalim, organizirali 40 bicikala za obilazak grada. Tu je i proba s orkestrom koju je u hotelu održao slavni Ennio Morricone. Ili kraljica Elizabeta II kako kuharu, zadovoljna jelom, poklanja zlatnik, a kambodžanski princ Norodom Sihanouk zlatni set za desert. Recept za jedno od jela tražio je u tom hotelu čak i aktualni kralj, a tada princ, Charles.

Dakle, o tome što bi ti zidovi mogli ispričati mogla bi se napisati cijela knjiga. Mi, u razgovoru s Ivicom, pokušavamo barem jedno poglavlje. A on nam na svako pitanje odgovara u duhu riječi kojom se sam opisao – “Esplanadin”. Anegdota je puno, tko bi ih se sjetio, kaže. Bilo je tu i delikatnih situacija o kojima se ne govori, dodaje. No, rado nam, pokazujući prstom na prostor kod ulaza, spominje kako ga je jedan od njemu osobno najdražih gostiju, Omar Sharif, tražio dozvolu da na parapetu ispred hotela popije whisky 1991. godine. Došao je u Hrvatsku, dodaje, iako su mu svi zbog rata savjetovali da to ne čini. I da, naravno da su mu dozvolili da popije piće.

Pitanjima ga nutkamo da se prisjeti i svojih početaka u tom zdanju, hotelu smještenom u samom srcu Zagreba čiji su terasa Oleandar – na kojoj je i Šindilj sadio, kao poklon voljenom hotelu, Zinfandel u tamošnjem vinogradu – ili pak Smaragdna dvorana sada već legendarni pojmovi. Oni sežu još kad je došao u srednju školu u Zagreb i stanovao u đačkom domu u Runjaninovoj te svaki dan prolazio kraj Esplanade, hotela s 208 soba koji je tijekom svih godina postojanja nerijetko, iako čuvar tradicije, bio i predvodnik inovacija. Prvi su recimo krenuli s posluživanjem šampanjca i kavijara, prvi su uveli mini sapune te čokoladice uz kavu. Kasnije su probili led makrobiotičkim jelovnikom, ali i iPad jelovnicima…

Hotel Esplanade vidio bi, dakle, svaki dan na putu do škole. “Posebno je bilo interesantno za vrijeme rallyja Monte Carlo koji je tada bio prisutan u ovom gradu i kada su tu bili parkirani svi ti veličanstveni, skupi automobili… Tada sam iz bojazni da ih ne oštetim, da ih ne ogrebem, prelazio na drugu stranu i ovu ljepoticu gledao sa strahopoštovanjem”, prisjeća se Ivica Šindilj. Nikada nije razmišljao da će upravo tamo jednog dana početi raditi, no to se dogodilo 1984., u njegovoj 32. godini života. Do toga je došlo sasvim slučajno, kaže, ali odmah dodaje kako, u biti, u našim životima ništa nije slučajno.

Prije toga radio je u Ministarstvu unutarnjih poslova, ali izvan Zagreba. Stoga je tražio posao koji bi ga doveo doma, u Zagreb. I tada je vidio da je raspisan natječaj za security managera u hotelu Esplanade. Preporučio ga je jedan obiteljski prijatelj i počeli su teći njegovi pri dani u slavnom hotelu. Nema pojma, kaže, kako je točno izgledao njegov prvi dan, no općenito se sjeća da su bili vrlo teški. Bio je, kaže, izgubljen u vremenu i prostoru. Hotel je, kaže, ogroman. Isto tako, zatekla ga je i izazovna situacija sa zaposlenicima kojima je trebao rukovoditi.

Tu se, ujedno, počela rađati i ta velika ljubav prema hotelu zahvaljujući kojoj nikada nije prihvatio nijednu drugu ponudu za posao. “Ova dama me osvojila i ja sam joj vjeran… Ja sam čak odlučio da ću, kad prestanem profesionalno obavljati ovaj posao i zadaću u ovoj kući, dolaziti najmanje tri puta tjedno vidjet kako živi moja dama. Dovoljno mirovine ću imati da ću si moći priuštiti tri puta tjedno kavicu u svojoj Esplanadi”, govori Šindilj koji je još 2018. godine, da je htio, mogao otići u mirovinu. No, kaže, kad nešto volite…

A mimo Esplanade, pokušavamo izvući iz njega? Mimo Esplanade je, govori nam, zarobljenik Esplanade. Iako, priznaje, ima još jednu ljubav – a to je rukomet. No, život mu se uvijek vrtio oko i s Esplanadom, sve je bilo vezano uz nju. “Nekad, kad nismo imali ove komunikacijske veze koje danas imamo, mobitele, tada smo imali pagere i kućne telefone i dosta često se znalo desiti da dobijem poziv oko određene situacije unutar hotela koju je trebalo promptno riješiti. Ja sam od 0 do 24 sata bio, ne zarobljenik Esplanade, nego Esplanadin”, pojašnjava.

Zanima nas kako je paziti na sigurnost u hotelu tog kalibra. Šindilj ima nekoliko sastojaka za uspješan recept. Prvo, da na normalan način pristupite svom poslu, kroz jedan analitični, pravno dobro organizirani pristup. Drugo je dobra komunikacija sa zaposlenicima, ali i s gostima. U timu, slikovito kaže, ima preko 100-tinjak ljudi. Ako svi profesionalno izvršavaju svoju zadaću, kaže, tada će i sigurnost biti na vrlo visokoj razini.

“Jer ovaj moj čovjek koji radi ovdje, on radi s gostima i on saznaje psihološki profil gosta jer on komunicira s gostom, a ja sam uvijek na kraju ako to situacija traži”, govori. Također, odmah ističe i važnost suradnje s državnim institucijama, prvenstveno Ministarstvom unutarnjih poslova kroz njihove ispostave, a to je Prva policijska postaja grada Zagreba. U slučaju nevolje, govori, traže intervenciju službenih osoba koje su za to obučene. “Gdje ti je pištolj? Tu je”, lupka se Šindilj pritom po glavi, ponovno naglašavajući važnost procjene psihološkog profila osobe, odnosno gosta.

Vrijeme koje je nosilo najviše izazova bilo je, govori, ono ratno. “Hotel je bio meta svih građana i svih tramvajaca, dakle za vrijeme uzbune tramvaj se nije zaustavio kod Botaničkog vrta, nego se zaustavio ovdje. Svi su išli u Esplanadu iskoristiti trenutak… Na početku rata su svi dolazili za vrijeme uzbune kod nas i kontrolirali bi sve te ljude koji bi išli u Tavernu Croaticu i klub Diamond. Jednom prigodom je ušao jedan mladić s torbom koja je bila čudesno teška. Vidjelo se da unutra nije odjeća“, priča.

„Moji dečki su“, kaže dalje, “dobili zadaću da ga paze i kad je uzbuna završila, a kad su ljudi počeli izlaziti, su ga zaustavili. Dečko je to prihvatio, pristupio sam mu i deklarirao se tko sam i što sam i pitao ga što ima u torbi. Mrtav hladan je rekao kalašnjikov… Čak i visoko pozicionirane osobe u vladi Republike Hrvatske smo razoružavali, ali ne u onom klasičnom smislu, nego uz zamolbu da odlože svoje službeno oružje pri ulasku u noćni klub“.

Njegov je posao, kaže, da bude sveprisutan u hotelu za radnog vremena, a kad on ode tu ulogu preuzimaju njegovi zaposlenici. Ako se događa nešto što nije primjereno hotelskom prostoru onda ga zovu, a tu su i nadzorne kamere koje može pratiti i sa svog mobitela. Ima, kaže, dobre kolege zaposlenike, pogotovo na recepciji, koji su oči i duša hotela u sigurnosnom smislu.

“Kod njih se gost najprije pojavljuje. I oni kao i ja moraju raditi na tome da pokušaju spoznati psihološki profil gosta, kao i zaposlenici na baru. Ima različitih profila ljudi, no sjeća se nedavnog slučaja kada je jedna osoba maltretirala zaposlenike pa su ga prijavili policiji. Kada se nakon dva tjedna isti gost ponovno pojavio u hotelu, on ga je sam, osobno, pitao osjeća li se bolje nego prije dva tjedna i da ga moli da isto više ne ponovi. Hvala vam i neću bila su dva odgovora tog čovjeka, priča Ivica Šindilj.

Svakim postupkom, kaže on, nastoji Esplanadi osigurati miran i dostojanstven život. Ipak je ona, dodaje, utemeljitelj visokog turizma u Hrvatskoj. “To je jedna prekrasna dama koja je dala strahovito puno hrvatskom turizmu. Ona se 100 godina održala na površini, i bilo je užasno teško, a održali su je ljudi koji je čine. Ostala je luksuzni hotel. Bez obzira na to što Hrvatska i Zagreb danas imaju nove i modernije hotele, njezin dobar duh, duša i interijer iz 1925. godine koji smo nastojali sačuvati još je uvijek dižu na pijedestal nedodirljivosti. Nazočio sam nedavno oproštaju s predsjednikom Poljske, kada su on i prva dama našem generalnom direktoru izrazili veliku impresiju hotelom. Excellent, rekli su. Dakle, što je Esplanada za Hrvatsku? Ona je excellence”, zaključuje Ivica Šindilj.