Umirovljena učiteljica Marica od drva radi prekrasne ukrase i šumska stvorenja: “Najdraži dar mi je alat, a priroda najveća inspiracija”

Priroda je uvijek bila ono što je pokreće. Bila joj je, kao profesorica biologije, posvećena tijekom svoje karijere, a njezino je utočište i nadahnuće i danas, u umirovljeničkim danima. Kada se toj ljubavi doda još jedan ‘začin’, onaj kreativnosti i vještih ruku, nastaje prava čarolija, ona koja ljudima mami osmijeh na lice. Za te je osmijehe, svojim simpatičnim drvenim šumskim stvorenjima, zaslužna Marica Matijević iz Senja. Imali smo sreće što nas je ovih dana pustila u svoj veseli svijet.

Taj šareni svijet počeo se ‘graditi’ još u djetinjstvu. Tada je Marica u stopu pratila svog oca koji je uvijek nešto izrađivao od drva, upijala to što radi, pomagala mu, učila. S druge strane, kad je radila u školi, uvijek je puno pažnje posvećivala uređenju razreda. U mirovini je ta kreativnost uzela još većeg maha.

U mirovinu je otišla 2005. godine. Za nju se pripremila, kaže. „Moj pokojni suprug i ja smo kupili malu montažnu kućicu, vikendicu iznad Klenovice. Puno smo planinarili, a tu ima planina… I onda smo tu planinarili. Imali smo i jednog krasnog psa, zabavljali smo se, ja sam sadila cvijeće i počela raditi kućice za ptice…“, prisjeća se Marica Matijević.

Kada je suprug umro, kaže, nije bilo više putovanja i izleta. Kreativnost je došla u prvi plan, a izradom predivnih ukrasnih predmeta počela se baviti 2010. godine. „Prvo su bile kućice za ptice, pa štapovi za planinarenje, pa sam krenula i s vjetrenjačama, pa ukrasnim malim ptičicama, pa veliki medo da me dočeka na vratima dvorišta…“, govori 77-godišnja Marica.

Kad ide u šoping, kaže, gleda samo alat. „Moja ekipa me već zeza, nećemo joj ništa kupiti za rođendan, nego neka kliješta ili čekić, neku alatku…“, smije se. Što se tiče materijala, najviše voli raditi s drvom. „Idem po stazi, vidim nešto na tom drvetu… Bukve budu zgodne za to. Drvo mi je toplo, daje mi toplinu. Kamen mi je nekako hladan, skupljala sam i kamenčiće i bojila ih, ali nije to to. Meni leži drvo“, govori.

Često su ukrasi koje izrađuje vezani uz prigode. Primjerice, zečevi i jaja za Uskrs, za Božić jaslice. No, jedan od najdražih motiva, a onda i uradaka su joj ptice. „Kad sam došla gore, u vikendicu, bilo je 14 vrsta ptica, no onda su mačke dosta uništile te ptice pa sam ja odlučila raditi umjetne…“, pojašnjava. Dvorište njezine vikendice sada krasi cijelo jato šarenih ptičica. Prolaznici je nekad pitaju jesu li na prodaju, a ljudima su interesantne i kućice za ptice. Marica kaže da ih više pokloni nego proda. Nekad joj, šali se, plate u naturi. „Kupe mi šarafe, sandolin, akrilne boje… Ili koje piće“, smije se Marica Matijević.

Izrada simpatičnih ukrasa danas je njezina svakodnevica. Na rad se, pojašnjava, baca odmah nakon doručka pa otprilike do 14 sati. Zatim popije kavicu, prošeće pa predvečer, pogotovo kad su dani dulji, još radi na svojim rukotvorinama. „Nekad mi se, kada želim nešto završiti, čini da ne stignem ni jesti… Zaokupi to čovjeka, ne bavim se ničim drugim, ne volim gledati televiziju. Neki idu po kućama i pričaju, ja volim svoj mir. Ali volim društvo kad mi dođe gore i napravimo piknik“, govori.

Ponekad, nastavlja, sjedne i promatra šarenilo koje je njezinih ruku djelo. „To me smiruje, daje mi neki drugačiji osjećaj ljepote. Obično kažem da su to moja djeca, nekad mi je žao kad netko kaže da bi baš tu određenu uzeo“, govori. Svojevrsna je meditacija i sama izrada tih predmeta: ne misli na ništa osim na to kako pomiješati boju ili neke druge radnje tog tipa.

Deseci šarenih ptica nisu jedini stanovnici njezina dvorišta. Tu su vjeverice, kukci, primjerice vilin konjic, bubamare. Voli raditi i sovice, a roda je najveća ptica koju je dosad izradila. Kad puše bura ponekad ptičice skloni pa ih kasnije opet vrati. U posljednje je vrijeme izrađivala kućice za ptice. Napravila ih je tri, a za svaku joj je trebalo dan i pol da je dovrši.

Na kraju našeg razgovora, kao uostalom i tijekom njega, Marica se vraća osnovi: prirodi. Prisjetila se kako je svojedobno iznad Krmpota slučajno naišla na velebitsku degeniju. Bilo je to čak i objavljeno u publikacijama jer se smatralo da degenija, kao što joj ime govori, raste samo na Velebitu. „Priroda je najbolja inspiracija“, zaključuje Marica. A Marica zna.