U staroj dalmatinskoj kući pronađen je zagonetni reljef star više od 2000 godina. Stari kamen krije veliku simboliku

Stari Grci razlikovali su dva osobito važna poimanja vremena. Kronos je označavao vrijeme koje se mjeri i troši, ono koje niže sate i sezone bez obzira na nas. Kairos je bio nešto sasvim drugo: trenutak, onaj jedan, u kojem se sve može promijeniti ako ga čovjek prepozna. Kako bi tu neuhvatljivu ideju učinili opipljivom, pretvorili su je u božanstvo, koje se u jednoj antičkoj predaji spominje kao najmlađe Zeusovo dijete, mladića s krilima na stopalima koji među ljudima protrčava na vrhovima prstiju.

Kairos u rukama nosi britvu, jer je prilika oštrija od svake oštrice, i vagu, jer se pravi trenutak važe u dijelovima sekunde. Najvažniji detalj ipak je na glavi: gust uvojak pada mu preko čela, dok je zatiljak potpuno bez kose. Tko mu se usudi stati na put, može ga zgrabiti za taj čuperak. Tko posegne za njim kad je već prošao, uhvatit će glatku kožu i prazninu.

Prema Institutu za napredne studije u Princetonu, tu je figuru u posljednjoj četvrtini 4. stoljeća prije Krista u bronci oblikovao Lizip iz Sikiona na Peloponezu, dvorski kipar Aleksandra Velikog i jedan od najvećih majstora grčke plastike. Njegov je Kairos već u antici bio slavan, toliko da mu je pjesnik Posidip posvetio epigram u obliku razgovora s kipom. „Zašto ti pramen pada niz lice?“, pita prolaznik. „Da me zgrabi tko me sretne“, odgovara bog. „A zašto si straga ćelav?“ „Jer kad jednom proletim, nitko me više neće uhvatiti.“ Stoljećima kasnije retoričar Kalistrat opisao je Kairosov lik riječima punim divljenja. Brončani je original u nepoznatom trenutku nestao, možda pretopljen ili izgubljen negdje u dugom rasapu antičkog svijeta, kao i gotovo sva Lizipova djela. Ostali su stihovi, kasniji književni opisi i nekoliko njegovih kamenih i gemskih odjeka.

Danas se jedan od rijetkih sačuvanih materijalnih odjeka tog prikaza Kairosa nalazi u Trogiru. Reljef je pronađen potkraj 1928. godine u nekadašnjoj kući ugledne trogirske obitelji. Prema kasnijem svjedočenju svećenika i povjesničara don Ivana Delallea, on ga je pronašao u kuhinji privatne kuće, dok se u popularnim prikazima često spominje tavan. Oštećeni reljef visok je četrdeset pet, a širok trideset centimetara.

S kamena gleda mladić na kugli, s krilima na nogama, britvom i vagom u rukama i onim nezamjenjivim uvojkom nad čelom. Prikaz je rađen prema slavnom Lizipovu uzoru i jedan je od malobrojnih sačuvanih spomenika s Kairosovim likom uopće. Vijest je obišla stručne krugove, a Mihovil Abramić ubrzo je objavio prvu znanstvenu studiju o nalazu, u kojoj je otkriće pripisao Roku Sladi-Šiloviću, trogirskom sakupljaču starina. Sačuvana korespondencija don Frane Bulića pokazuje da je Bulić zamjerio Delalleu što je sebi pripisao otkriće, a spor očito nikada nije razjašnjen.

Otad se oko reljefa vodi tiha učenjačka rasprava. Mihovil Abramić datirao ga je u 1. stoljeće prije Krista, no Nenad Cambi, arheolog koji mu je posvetio nekoliko stručnih radova, tu je dataciju osporio. Na temelju likovnih obilježja smjestio ga je na početak 3. stoljeća prije Krista, u postlizipovsko razdoblje. U stručnoj literaturi pojavljuju se i drukčija tumačenja njegova nastanka i odnosa prema izgubljenom Lizipovu kipu, pa njegova datacija ni danas nije potpuno neupitna. Ni podrijetlo nije jednostavnije.

Kuća u kojoj je reljef pronađen nekoć je pripadala obitelji Statilić, koja je davala diplomate i obrazovane ljude povezane s ugarsko-hrvatskim dvorom. Zbog toga istraživači ostavljaju mogućnost da mramor nije pronađen u arheološkom kontekstu antičkog Trogira, već da ga je netko od članova obitelji nabavio izvan grada i donio u obiteljsku kuću. Pojedine pretpostavke njegov dolazak povezuju s renesansom i Grčkom, ali za takav put predmeta nema čvrstog dokumentarnog dokaza. Ako je ipak stigao izdaleka, predmet je putovao morima i stoljećima, preživio careve, ratove i selidbe, da bi na kraju završio zaboravljen pod krovom dalmatinske kuće.

Danas Kairos „stanuje“ u benediktinskom samostanu sv. Nikole. Sestre benediktinke čuvaju ga u sklopu zbirke umjetnina koja po njemu nosi ime, u polumraku kamenih zidova podignutih na ostacima antičkih gradskih vrata. Simbolika je toliko moćna da teško može biti slučajna: bog trenutka koji nikad ne staje čuva se iza samostanskih rešetaka, kod žena koje su vrijeme zamijenile vječnošću.

Svaki put kad se susretnemo s njegovim likom, uvijek se pojavi to pitanje iznad glave: koliko je puta taj mladić s uvojkom protrčao pokraj svih nas? Original je nestao jer ga nitko nije stigao spasiti. Reljef je dugo ostao neprepoznat u staroj trogirskoj kući. A onda se jednog običnog dana našao čovjek koji je u pravom trenutku podigao pogled i znatiželjno pružio ruku. Delalle, Sladi-Šilović ili tko je već bio toliko pronicljiv da prepozna tren, napravio je ono što je trebalo: uhvatio Kairosa za čuperak. Ostalima od nas reljef i danas poručuje isto što i Posidipovi stihovi prije više od dvije tisuće godina: prilika ima kosu samo sprijeda.