Ručali smo u pizzeriji u kojoj jela nose imena hrvatskih rijeka: okusi Međimurja i Slavonije u trenu su nas vratili u djetinstvo

Za sve je ‘kriva’ prijateljica. Našle smo se neki dan na kavi pa je usput spomenula kako je bila u jednoj pizzeriji na Trešnjevci. Imaju jako dobre pizze, među ostalim inspirirane regijama Hrvatske, rekla je. Nekoliko dana kasnije, kada je u nedostatku vremena i doma pripremljenog ručka udarila glad, ‘upalile su se žaruljice’ i pomiješale sa znatiželjom te smo ubrzo tražili parking u tom užurbanom zagrebačkom kvartu. Našli smo ga, a pizzu smo probali. I oduševili se!

Dakle, ciljano smo došli po njih: Dunav, Muru, Mirnu i Neretvu. Naime, upravo se tako zovu pizze inspirirane Hrvatskom u Boccone Pizza & Baru u Nehajskoj ulici. Cilj svake od njih je, pozivao nas je jelovnik, ‘okusiti Hrvatsku, krišku po krišku’. Namučili smo se u odabiru, a da budemo sasvim iskreni, ostatak jelovnika samo smo preletjeli, ostavljajući to za drugi put.

Bilo nas je troje, suprug i ja te naš malac. Trebale su nam, dakle, dvije pizze i naišli smo na ozbiljan problem. Dok je malecki mirno bojao bojanku, sasvim sretan što je dobio sok, nas dvoje smo prebirali imena te četiri hrvatske rijeke u nedogled. Dunav i Mura? Ili ipak Mirna? Možda Mirna i Mura? Ili, ipak Neretva?

Zašto nam je bilo toliko teško odlučiti se, a ako odete vjerujemo da će biti i vama, jest to što sve zvuče apsolutno savršeno! I ne samo da zvuče, nego su takve i okusom, u što smo se uvjerili kada su se nešto kasnije pojavile na našem neodlučnom stolu. Dakle, Dunav, koji predstavlja Slavoniju, ‘sazdan’ je od kvrgavog kulena, luka, pečene crvene paprike, svježeg kravljeg sira sa sušenom dimljenom paprikom i češnjakom. Mura zastupa Sjevernu Hrvatsku, a na njoj je glavna zvijezda meso ‘z tiblice, u pratnji sira i vrhnja.

Mirna, predstavnica Istre, dolazi u znaku boškarina, istarskog autohtonog goveda. Ona dolazi s tartufatom, salamom od boškarina, rikolom i sušenom rajčicom, dok je Neretva kao zastupnica Dalmacije u okusu pršuta, sušenih smokvi, reduciranog aceta balsamica, rikole te sira iz mišine kao glavnog sastojka. Riječ je o siru koji dozrijeva u janjećoj ili ovčjoj koži. Na njoj, ali i svim ostalim pizzama, kao ‘zajednički sastojak’, nalazi se mozzarella Fior di Latte, a sve po cijeni od 14,5 eura za Dunav ili Muru te 15 eura za Mirnu ili Neretvu.

Odlučili smo se za Dunav i Muru. Moja je bila ova potonja. Jednostavno nisam mogla ignorirati sjećanja iz svog vlastitog međimurskog djetinjstva. Baka je imala veliku, metalnu smeđu tiblicu, posudu u koju se spremalo svinjsko meso u masti, a koju je čuvala u podrumu, u najhladnijoj prostoriji, gdje su stajali krumpiri i jabuke. Mama je imala jednu manju, duboke plave boje.

Svaki opis pizze prati i neka informacija o samoj rijeci čije ime nosi ili pak proizvodima koji se na njoj koriste, a koji su specifični za dotičnu hrvatsku regiju. Tako da cijeli proces odlučivanja dolazi s malim edukativnim momentom, što nam se svidjelo. Sladak je bio i detalj hrvatske zastavice zabodene u ljepotu koja je ubrzo stigla na stol.

Ljepota je izgledala ovako: imala je debeli, visoko uzdignuti rub s crnim ‘leopard točkama’, nevjerojatno tanko tijesto u sredini te cijelu plejadu predivnih okusa povrh toga.

Od dvije koje smo probali, iako ni tu odluka nije bila jednostavna, Mura se pokazala favoritom. Uplela se tu kod mene i nostalgija, no meso ‘z tiblice, koje više baš i nije česta pojava kao u mom djetinjstvu, bilo je savršenog okusa, tanko rezano i savršeno se slagalo sa svim ostalim sastojcima na pizzi.

Postoji još nekoliko razloga zašto smo iz Bocconea otišli sa smiješkom na licu, i to mimo onog najvažnijeg, da smo se odlično najeli. Bili smo veseli jer nam je općenito bilo lijepo! Atmosfera je bila ugodna, opuštena, zaposlenici ljubazni i uslužni. Ostatak jelovnika također je bogat, pizze se dijele na gurmanske i klasične, a cijene se kreću od 7,5 za Margheritu pa sve do već spomenutih 15 eura. U ponudi su i sendviči, lazanje, focaccia, štrukli sa sirom i niz deserata…

Na svojoj stranici tvrde da je Boccone, što na talijanskom u biti znači zalogaj, nastao iz ljubavi prema jednostavnoj, iskrenoj hrani i iz želje da se u jednom zagrebačkom kvartu napravi mjesto na koje će se ljudi vraćati. Htjeli su biti mali talijanski kutak na Trešnjevci. Svakako im je uspjelo…