U Zagrebu postoji poseban muzej koji možete posjetiti samo jedan dan u tjednu, a ulaz je potpuno besplatan. Obišli smo ga

Stojim uz prozor i gledam na Dolac. Slavna zagrebačka tržnica, inače prepuna boja i žamora, bila je prazna. Podne je davno otkucalo, još je jedan dan išao svom kraju, no taj sam dan na pusti plac gledala jednim drugim očima. Onima Zagorke. Naime, prozor uz koji sam stajala je prozor stana u kojem je živjela, ali i umrla, Marija Jurić Zagorka. Bila sam okružena njezinim namještajem, crno-bijelim fotografijama, njezinom ostavštinom, mnogo većom i važnijom od samih fizičkih predmeta… Stajala sam u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke.

Posebno je to mjesto. Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke neobičan je muzej koji čuva i štuje nevjerojatno zanimljiv svijet slavne spisateljice. U njemu možete doznati sve o njezinu stvaralaštvu, o tome kako je zadužila modernu ženu, ali i svoje čitatelje općenito, o ljubavnim problemima, o tome da je odjeću kakvu nosi jedini njezin kip u Hrvatskoj, onaj u Tkalčićevoj, nosila u svojoj mladosti, da je kasnije bila pomodna i ponekad čak ekscentrična, da bi nekada legla i prekrila oči krpom pa diktirala svoje misli profesionalnoj daktilografkinji… U Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke ta će vas književnica i novinarka dočekati u rasponu svoje osobnosti, i uporna, i kritična, i marljiva, i maštovita.

Sve to, ali i mnogo više od toga, doznala sam zahvaljujući Ani Zbiljski, voditeljici Memorijalnog stana. Pet minuta sam zakasnila na početak ‘obilaska’ Stana, no istog trena sam bila ‘uvučena’ u zanimljivo pripovijedanje: rječito, tečno, ugodno, ali nadasve zanimljivo… Kao posjetitelj, postala sam dio romana, no ovog puta sa Zagorkom u glavnoj ulozi.

U biti, u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke stvari funkcioniraju jednostavno. Može je se posjetiti, na adresi Dolac 8, na prvom katu, četvrtkom od 11 do 19 sati, osim ako na stranici ili društvenim mrežama Sobe nije drugačije naznačeno. Ponekad, u slučaju većih manifestacija, bude otvorena i subotom ili nedjeljom.

Ulaz je besplatan. To nikako nije uvjet, no ako želite možete ostaviti donaciju. Nema ni točnih rasporeda ‘vođenja’: jednostavno dođete. Osim u slučaju većih grupa, u slučaju škola ili institucija, kada je potrebna najava. Organiziraju i razna događanja vezana za Zagorku: predavanja, šetnje (Zagrebačka skrovišta Zagorkinih likova, a ove godine i novu po imenu Zagorkin srednjovjekovni Zagreb), performanse, predstave, a već šest godina djeluje i Zagorkin književni klub.

Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke je prostor, objasnila nam je Ana, u kojem nastoje čuvati Zagorkinu baštinu. Stan je u vlasništvu Grada Zagreba od 2009. godine: tada su ga Zagorkini nasljednici odlučili prodati, a grad ga otkupio na inicijativu Centra za ženske studije, a kako bi se u njega smjestila Zagorkina zbirka. Naime, upravo je u tom stanu, iako je živjela i na drugim lokacijama u Zagrebu, Zagorka provela posljednjih 19 godina svog života. U njemu je i umrla…

U Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke nalazi se dakle njezina zbirka, namještaj, lente, pisaća mašina… Sve što se nalazi u toj sobi je njezino, pojašnjava, od raznih predmeta preko fotografija i različitih izdanja njezinih romana. Iako sama Memorijalna soba postoji od 2009. godine, u izdanju u kakvom joj danas svjedočimo djeluje od 2014. godine.

„Svake godine organiziramo i Zagorkin rođendan, ali i Dane Marije Jurić Zagorke u središtu kojih je znanstveno-književni skup. On se održava od 2007. godine i tu je krenulo akademsko proučavanje Zagorke, njezina stvaralaštva općenito te književnosti, da se makne više taj naziv šund literatura s nje… Iza njezinih romana stoji ogroman rad i u arhivima, na arhivskoj građi i potreba da se ljude obrazuje o apsolutno svemu, o vlastitom jeziku, kulturi, povijesti i općenito da se emancipira žena, kako je to Strossmayer rekao ‘da se probudi u njima malo borbenost’ koje u njezino doba baš i nije bilo toliko“, pojašnjava Ana Zbiljski.

No, isto tako dodaje da ovo nije tipičan muzej. Ovdje se ne hoda, ne razgledava u klasičnom smislu, iako se ima puno toga za vidjeti. Ovdje postav počiva na priči, objašnjava Ana, i sama zaljubljenica u Zagorku.

Upravo je Zagorka, tvrdi ona, bila osoba preko čijih se romana zaljubila u povijest. Zagorka joj je dala doživljaj svakodnevice ljudi, humaniziranu verziju povijesti, a kasnije je prerasla, kako ju je počela dublje izučavati, i u uzor u životu.

„Ona je osoba koja se uvijek borila za sebe, za druge ljude, ali na jedan pametan način. Znala je što radi, koliko god da je bila šikanirana i odbacivana, ali je znala što radi, znala je prosvijetliti ljude, navesti ih na njihovo vlastito razmišljanje, a da oni možda nekad ne shvate da su to mišljenje promijenili. Jer nikad nije na grub način prezentirala svoje razmišljanje, nego posredno, kroz priču, neki članak, časopis, različite vidove angažmana i rada, uvijek je znala obrazovati ljude i ljudi su joj, njezino čitateljstvo, bili izrazito bitni. Uvijek im je bila zahvalna za podršku, dok s druge strane nije bila najsretnija jer su je elita i kritika odbacivali“, priča Ana Zbiljski.

Pitali smo je, za kraj, koji bi Zagorkin predmet u sobi okarakterizirala kao najposebniji. Istaknula je Zagorkinu pisaću mašinu, a onda se dotakla i predmeta kojeg u biti nema i nikad ga nije ni bilo, Zagorkinih figurica. „Zagorka je rekla da su joj dvije djevojke došle u stan kako bi ga malo razgledale. Ona je njima pokazivala papire, darove, kako piše roman, općenito prostor, a one stalno nešto traže dok ih nije pitala što. Rekle su figurice. Kakve figurice? Figurice vaših likova. Jedan vaš poznanik je rekao da vi imate figurice koje vam pričaju priču, s kojima razgovarate. Nemam nikakve figurice, rekla im je. Pitala je kasnije tog kolegu za to, a on je rekao da je to bila samo šala”, ispričala je.

Naime, on i njegov prijatelj su se, nastavila je, udvarali tim dvjema damama, no njih dvojica im se nisu svidjeli i one su ih odbile s riječima da oni nisu ništa poput Zagorkinih junaka. I ovaj se malo uvrijedio i rekao im da ti Zagorkini junaci nisu ništa osim figurica na njezinu stolu. I ta priča koliko god puta je opovrgnula, objasnila kako stvara romane, koliko je putovala, čak se zatvarala u srednjovjekovnu tamnicu da osjeti atmosferu prostora, figurice su ostale, iako ih nije imala… Postale su urbana legenda“, ispričala je Ana, ukratko prepričavajući samo jednu od brojnih priča iz Zagorkina svemira koje stanuju, uz sjećanje na nju, u sobi iz koje je nekad i ona sama promatrala Dolac.