Ovo kameno selo zovu ‘dalmatinski Betlehem’: u sto godina je izgubilo je gotovo 90 posto stanovnika

Kamene kuće uredno nanizane uz cestu, duh nekih prošlih vremena i selo koje kao da je ostalo zaleđeno u prošlosti. To su prve misli koje su nam prošle glavom kad smo se približili pomalo neočekivanoj atrakciji otoka Brača, onoj za koju su nam baš svi rekli da moramo vidjeti.

A kad je selo sa stotinjak stanovnika, koje čak i ne leži na moru, toliki hit, razmišljali smo, mora da skriva nešto zaista posebno. I zaista, selo Dol na Braču pravi je, živi spomenik otočnom životu, mjesto s prekrasnim pogledima, izvrsnim konobama, mjesto u kojem se uživa polako i opušteno.

Selo Dol nalazi se u dolini nedaleko od Postira i udaljeno je oko dva kilometra od tog poznatog otočkog mjesta, pa samim time i mora. Srednjovjekovno je to selo koje je prije stotinjak godina bilo dom za više od 700 ljudi, a danas ih je, prema posljednjem popisu, ostalo tek nešto više od sto. Mjesto je spoj netaknute prirode i ljudske kreativnosti, prava oaza mira, koju ne narušavaju ni turisti koji ga u sve većoj mjeri otkrivaju.

Selo nije veliko i idealno je za istraživanje pješice, u laganoj šetnji, a oni koji vole hodati do njega mogu i uređenim putevima i stazama koje kreću iz raznih smjerova, a najčešći je put iz Postira. Čim stignete u selo ugledat ćete stare, tradicionalne kuće prekrivene kamenim pločama, ali i špilje u kojima su ljudi nekad živjeli, a danas ih koriste kao spremišta i skloništa za životinje.

Te prirodne i plitke špilje jedan su od fenomena po kojima je selo Dol poznato, a zbog kojeg ga nerijetko nazivaju bračkim ili dalmatinskim Betlehemom. Uzdižu se nad udolinom s obje strane i poput prirodne utvrde okružuju selo. Ima ih oko trideset, obrasle su mediteranskim raslinjem i čine zaista jedinstven prizor. Uz njih se veže i legenda o viverima, mističnim bićima koja se skrivaju u špiljama, noću stvaraju prepoznatljiv huk i čuvaju selo s visoravni.

U Dolu nećete naći ogromne crkve i spomenike, njegova je arhitektura spomenik tradicionalnoj dalmatinskoj gradnji i otočkom životu. Crkva blažene djevice Marije, mala crkvica svetog Petra, Čelinjok, Kuća hrapoćuše samo su neka od mjesta koja možete vidjeti u laganoj i opuštenoj šetnji.

A što je ta hrapoćuša, koja se stalno spominje kad se priča o Dolu? „Špilje su nastale u crvenkastim stijenama zrnatog kamena hrapoćuše (breča) koji se koristio kao građevinski materijal,“ objašnjava se na stranici TZ Postira, a upravo je po tom kamenu nazvana i tradicionalna dolska torta, koja se ne priprema nigdje drugdje – hrapoćuša.

U selu postoji više opcija za smještaj i nekoliko odličnih konoba u kojima možete uživati u tradicionalnim dalmatinskim jelima i osjetiti duh starih vremena. Jedna je konoba Toni, druga Kaštil Gospodnetić za koji smo se mi odlučili, a nešto niže naići ćete na Agroturizam Hrapoćuša.

Svi imaju odlične ocjene i preporuke, a Kaštil Gospodnetić za koji smo se mi odlučili oduševio nas je pogledom s terase, ljubaznim djelatnicima i fantastičnom hranom. Imajte na umu da je stol potrebno rezervirati i unaprijed najaviti ako ćete jesti peku ili neki drugi specijalitet. Prošlog ljeta krajem kolovoza ni pet dana ranije nije bilo dovoljno za dobiti mjesto, pa budite brzi. Isplati se.