Mlada Dora čuvarica je tisućljetne tradicije: “Gradnja suhozida meni je opuštanje, a tajna je u dobrim temeljima i zdravom kamenu”

Neki se opuštaju tako da u ruke uzmu daljinski upravljač. Drugi meditiraju. Treći šetaju. A Dora Čović u ruke uzima kamen… I tako još od malena, kada je pravila društvo svom ocu Siniši dok bi on marljivo, kamen po kamen, slagao još jedan suhozid u svom životu. „Meni je to neki bijeg od stvarnosti, kreativni rad, odmor… Ono što je nekima, u smislu odmora otići, primjerice, na kavu, meni je gradnja suhozida. Nije to fizički odmor, nego intelektualni, mentalni. Iako se umoriš, nekako se i odmoriš“, objašnjava Dora, puštajući nas da uđemo u njezin neobični svijet – svijet jedne od rijetkih žena koja se bavi gradnjom suhozida.

Ta 27-godišnja Splićanka, profesorica tjelesnog odgoja te zaljubljenica u sport, avanture, putovanja, umjetnost i provođenje vremena s prijateljima – a koja u svom rodnom gradu, dala nam je do znanja već u prvim minutama telefonskog razgovora, planira provesti cijeli svoj život – ljepotu suhozidne gradnje upoznala je, dakle, zahvaljujući svom tati. On je nekada, ispričao je on njoj, a ona sada i nama, primjećivao krajolike sa suhozidima i bilo mu je žao što se gradnja suhozida ne prenosi na mlađe generacije. Želio je naučiti kako ih graditi i, kako bi stekao potrebna znanja, promatrao starije ljude u Dalmatinskoj zagori kako ih grade. A Dora je njega, samoukog graditelja suhozida, uvijek pratila, kao pomagačica.

Kao mala mu je u prvom redu pravila društvo. Nije mogla konkretno sudjelovati, kaže, jer je imala manje od 10 godina, no primjećivala bi kamenje koje bi potencijalno pasalo i upozoravala na to tatu te ga tražila da joj pomogne s istim. Danas rade zajedno. Ona, dodaje, suhozide nikad ne gradi sama, već uvijek s tatom, koji joj je, dodaje, najbolji prijatelj. Uvjerena je da bi ga izgradila i sama, no gradnja suhozida je timski rad. Oduvijek je bio, kaže, jer on podrazumijeva i pomicanje, na polugu, vrlo teških gromada kamenja, koje imaju i po 100 kilograma.

Ona i njezin otac suhozide grade, kaže nam, kad god imaju slobodnog vremena, no najčešće u vrijeme proljeća. Ili u kasno ljeto. Tada nema kiša, i vremenski su uvjeti općenito pogodni – nije prevruće, a ni prehladno. Isprva su ih podizali oko svoje kuće i obiteljskih maslina, a onda se za njih pročulo pa su ‘područje djelovanja’ proširili i na okolicu Splita. „Ljudi nas zovu, vide ili čuju od nekoga, dobar glas daleko se čuje..“, govori uz smiješak Dora.

Pojašnjava kako nemaju tvrtku te da je gradnja suhozida njihov hobi. Uskaču često i kad treba sanirati neki suhozid…Vi ste onda kao doktori za suhozide, šalimo se… “Moj otac da”, odmah odvraća skromno Dora, “ali ja sam samo asistentica”. Trenutačno ih, pojašnjava dalje, ne grade jer se zadnjih dana bilo kiše pa je sve, kaže, ‘glibavo’. No, to su vrijeme iskoristili za izviđanje nekoliko lokacija na koje su ih ljudi pozvali te ih tražili mišljenje.

Dora Čović se dotiče i osnovnih pravila gradnje suhozida. „Treba paziti u prvom redu pripada li dotični komad parcele tom čovjeku, odnosno jesu li imovinsko pravni odnosi čisti. Bitno je i da su dobro iskopani temelji… Bitno je i da kamen nije gnjil, da je zdrav. Nekad zna pucati, kad udariš po njemu raspadne se u tisuću komada. Treba imati na umu i neku standardnu visinu, ne radi se pet metara visoki suhozid, nego metar ili metar i dvadeset ili čak i niži. Treba paziti i je li ispod neka litica ili padina, odron… Sve ovisi od situacije do situacije, no najbitnije je pogledati neke okolne čimbenike, zatim da je kamen zdrav, da su dobri temelji i da postoji dobra volja“, govori.

Što se tiče suhozida općenito, najdraži su joj ovi po Dalmaciji. „Odavde sam rodom, najviše ih ima. Znam da ih ima i na Krku i Pagu, no meni su ovdje najljepši. Meni se sviđa taj sivi kamen… Ima ih i u drugim zemljama, ma nisam izbirljiva, svaki mi je super… Oni lijepo prate prirodu, super se slažu s njome i u biti su super način da očuvamo našu tradiciju i identitet, a i stranci to vole. Suhozid je lijep i autohton, i to im se sviđa i ne mora on nužno odvajati parcele, može predstavljati i nekakav estetski zid koji primjerice odvaja vrt…”, kaže Dora Čović.

Gradnja suhozida, isto tako priznaje, težak je fizički posao. Njoj je to dobar trening i doista nije lagano, kaže, ali brzo se vidi napredak te postaje sve lakše. A lani su se njezin otac, ona, njezin partner te jedan prijatelj prvi put okušali i u natjecanju u gradnji suhozida, i to državnom prvenstvu koje se održalo u Konavlima. Završili su predzadnji, ali bilo je to, kaže Dora, upoznavanje s pravilima, ali primjerice i klesanjem jer su izrađivali klupu. Bili su jedni od rijetkih, ako ne i jedini debitanti, ali i jedna od najmlađih ekipa. Ponovno će se okušati na natjecanju i u travnju, na Hvaru.

„Ove godine dolazimo malo spremniji! Natjecanje je inače bilo fantastično organizirano, super je manifestacija, ali mi kao debitanti nismo znali neke stvari pa smo se malo limitirali. Svi su bili napravili stvarno super posao i bilo je 10 ekipa iz Hrvatske, najviše njih iz Dalmatinske zagore, ali bilo i Slavonaca“, pojašnjava Dora. Ona je bila jedina žena koja se natjecala. No, već je navikla biti jedina u suhozidu. “Ljudima je to simpatično i mislim da ih nekako zainteresira, nisam čula nijedan negativan komentar, pozitivne su reakcije. Prijatelji kažu da je to nešto očekivano za mene, da imam drugačije hobije…”, kaže Dora. Njezina sestra, dodaje, nije zainteresirana za suhozidnu gradnju, kao ni mama. “Ona ne pomaže, ali okači na Fejs, ponosi se…”, govori uz smijeh.

Gradnja suhozida dolazi i s određenim izazovima i postoje situacije kada doista moraš biti oprezan, upozorava Dora. „Često zna biti neraščišćeno, i moj tata uvijek inzistira da se, ono što nema neku svoju svrhu, primjerice u smislu grmova, raščisti. Bude tu zmija, ima i poskoka, no one bježe kad osjete vibracije… Treba biti baš oprezan, tata mi kaže da mu nije svejedno da sam u blizini kada je primjerice riječ o nekoj litici…”, pojašnjava nam mlada Dora i dodaje kako imaju i opremu za gradnju – uvijek rukavice, a tata ima i željezom ojačane čizme za rad. Unatoč tome, neprestano brinu jedan za drugoga i međusobno se upozoravaju.

No, suhozid nije jedina Dorina ljubav. Jedna od velikih je definitivno sport, pogotovo taekwondo s kojim se bavila 17 godina te pohodila niz natjecanja. Ima i crni pojas i mnoštvo medalja, no on joj je u jednom trenutku prestao biti prioritet, i to kada je upisala fakultet. Od tada je rekreativac, a sada se ponovno misli, ali opet rekreativno, vratiti u taekwondo vode. Uostalom, i trenerica je.

No, voli Dora isto tako i planinarenje, prirodu i putovanja. Dosad je posjetila 26 država, najviše su je se dojmili Oman i Maldivi. Oman je bio savršen, kaže, i iako u pravilu ne ponavlja destinacije, njega će, najavljuje, definitivno ponoviti. Oduševili su je i Maldivi, gdje su uživali na lokalnim otocima, daleko od komercijalizacije. U planu su, u naredna tri mjeseca, i putovanja u Maroko, Andaluziju i Gibraltar. A onda ponovno povratak ritmu u kojem kuca Dorino srce – onom slaganja kamen na kamen.